Kako je prebjegli sovjetski kriptograf raspalio hladni rat

Čovjek s jezivom bijelom maskom preko lica sjedi u zamračenom studiju. Ova neobična snimka emitira se širom SAD-a, tako da svako domaćinstvo s televizijskim aparatom može vidjeti i čuti što na engleskom jeziku s ruskim naglaskom ima za reći čovjek iza maske.

"Mislite li da bi vam život bio u opasnosti ako biste se na televiziji prestali pojavljivati s maskom, ako bi vaše lice bilo otkriveno sada, u ovoj emisiji?" – zapitao ga je voditelj.

Čovjek iza maske bio je Igor Guzenko, sovjetski obavještajac i stručnjak za kriptografiju koji je 1945. godine prebjegao u Kanadu i razotkrio šokantne podatke o sovjetskoj špijunskoj mreži na Zapadu. Na početku hladnog rata njegovi su podaci bili fatalni za mnoge ljude s obje strane željezen zavjese.

Saveznici

Prije nego što je hladni rat podijelio svijet na dva tabora, SAD i Sovjetski Savez bili su saveznici u borbi protiv nacista. Premda su potkraj rata 1945. godine političari s obje strane bili podozrivi prema motivima suprotne strane i prema njezinoj viziji poslijeratnog uređenja svijeta, percepcija Sovjetskog Saveza u očima javnosti bila je relativno pozitivna.

Za mnoge Amerikance bilo je nemoguće zamisliti da će SSSR uskoro postati glavni ideološki neprijatelj Amerike u novom ratu koji se već pripremao.

Političari nisu bili optimistični kada se radi o uspostavljanju trajnog mira nakon poraza nacističke Njemačke. Kako bi stekao nadmoć nad svojim bivšim saveznicima, koji će ubrzo postati nepomirljivi neprijatelji, Sovjetski Savez razvio je kompleksnu špijunsku mrežu sa zadatkom da nabavlja industrijske i vojne tajne, posebno motreći na istraživanja o novom oružju masovnog uništenja.

Bebin plač

S obzirom na to da je Kanada s Amerikom surađivala u mnogim oblastima, Sovjeti su smatrali da će špijuniranje SAD-a biti lakše uz pomoć dodatne obavještajne mreže u Kanadi. Ubrzo je Ottawa postala jedna od strateških baza za operacije sovjetske vojne obavještajne službe (GRU).

Na ljeto 1943. godine Moskva je poručnika Nikolaja Zabotina postavila u sovjetsko veleposlanstvo u Ottawi kao tajnog agenta na dužnosti sovjetskog vojnog atašea. Bio je zadužen za proširenje sovjetske obavještajne mreže na Zapadu i popunjavanje redova lokalnih agenata u ime SSSR-a. Među osobljem Zabotin je sa sobom iz Moskve u Ottawu doveo Igora Guzenka, 28-godišnjeg stručnjaka za kriptografiju. Njegov posao bio je voditi šifriranu prepisku između Moskve i sovjetskog veleposlanstva u Ottawi. 

Nikolaj Zabotin

Norman James/Getty Images

"Imao je fenomenalno pamćenje. Jedna moja prijateljica pohađala je obuku u vojnoj obavještajnoj školi i bila s njim u razredu. Pamti ga kao nekog tko nikada ništa nije zaboravljao, nijedno ime ni podatak. Jednostavno je imao izuzetno pamćenje", rekao je Jonathan Haslam, profesor povijesti međunarodnih odnosa na Sveučilištu u Cambridgeu, specijaliziran za povijest Sovjetskog Saveza.

Kadar iz američkog filma "Željezna zavjesa". Dana Andrews (u sredini) tumači ulogu Igora Guzenka.

AP

Za mladog čovjeka koji se upravo preselio u Kanadu sa svojom trudnom ženom, život u Sovjetskom Savezu koji se tek oporavljao od velikog rata bio je u nespojiv sa životom u zemlji koja je preko Atlantika samo promatrala europsku tragediju. Osim toga, sjećanja na "veliku čistku" u SSSR-u, Staljinovu kampanju masovne političke represije s proizvoljnim pogubljenjima i raširenim policijskim nadzorom u SSSR-u, bila su suviše svježa i postojao je strah da bi se nešto slično moglo ponoviti sada kada je rat završen. Naposljetku, Staljin je i dalje bio živ.

Guzenkov strah za sebe i svoju mladu obitelj proradio je kada je početkom rujna 1944. godine saznao da se treba vratiti u Moskvu. Premda je njegov šef Nikolaj Zabotin mogao odgoditi njegov povratak, navodeći da su njegove kriptografske vještine nezamjenjive, Guzenka su mučile sumnje.

Osim toga, on je vjerovao da je zapadni stil života superioran u odnosu na sovjetski. "Nevjerojatne zalihe hrane, restorani, filmovi, širom otvorene prodavaonice, potpuna sloboda ljudi, sve to zajedno odavalo je utisak sna iz kojeg ću se morati probuditi", kasnije je zapisao Guzenko u svojoj autobiografskoj knjizi "Bio je to moj izbor".

Na sreću po Guzenka, ubrzo mu se pružila savršena prilika.

"Rusi su obično živjeli u nečemu što su zvali 'Kolonija'. Imali su veliku zgradu, koja je bila posebno čuvana. Nisu mogli slobodno sami ulaziti i izlaziti i njihove obitelji također su se nalazile u 'Koloniji'. I samo je rijetko nekoj obitelji bilo dozvoljeno da živi izvan 'Kolonije'. Tako je bilo iz očiglednih razloga: jer im se Zapad mogao lako približiti ili, ako su htjeli prebjeći, mogli su to uraditi bez posljedica", rekao je Haslam.

"U ovom slučaju, šef gospodina Guzenka, takozvani vojni ataše, imao je veoma neugodnu suprugu. A oni su živjeli vrata do vrata od stana obitelji Guzenko, koji je imao sasvim tanke zidove. A Guzenko je imao malu bebu koja je stalno plakala i plakala po cijelu noć. Na kraju je atašeova žena rekla: Moramo ga skloniti odavde", objašnjava povjesničar. 

Zgrada u Ottawi (Somerset Street) u kojoj je živio Guzenko, 1945.

Padraic Ryan (CC BY-SA 3.0)

Obitelji Guzenko osiguran je stan izvan sovjetske zgrade u Ulici Somerset 511. Za službenika veleposlanstva koji je izgubio vjeru u sovjetski sustav i bio zabrinut za svoju sigurnost bila je to jedinstvena životna prilika da pobjegne i osigura da se ni on ni njegova obitelj nikada ne vrate u Sovjetski Savez.

"To je rat. To je Rusija"

Guzenko je brižljivo pripremio svoj bijeg. Na kraju krajeva, posjedovao je neprocjenjive informacije o sovjetskoj špijunskoj mreži u Kanadi i SAD-u. Uvjeren da će kanadske vlasti odmah biti zainteresirane za njegove podatke, počeo je kopirati i krasti poverljive materijale i krišom ih iznositi iz veleposlanstva tako što ih je jednostavno sakrivao u svojoj odjeći. Nitko ništa nije posumnjao.

5. rujna 1945. godine Guzenko je zauvijek napustio sovjetsko veleposlanstvo. Plašeći se da ga možda prate, Guzenko nije otišao ravno kod kanadskih vlasti, nego je odlučio najprije razgovarati s novinarima, pa je krenuo u redakciju novina Ottawa Journal.

"Bio je to nizak, zdepast čovjek, blijed kao krpa. Mahnuo mi je da ustanem od stola. Naslonio se na zid. Prvo što je rekao bilo je: 'To je rat. To je Rusija.' Izgovorio je ove riječi tako kao da ih je dugo pripremao da ljudima ulije strah. To kod mene nije upalilo, jer nismo bili u ratu s Rusijom. Drugi svjetski rat bio je završen i nisam shvatio o čemu se radi", prisjećao se kasnije urednik rubrike o noćnom životu grada Chester Fowde. 

Igor Guzenko na televiziji, 1966.

Legion Media

Novinar nije prepoznao vrijednost priče i predložio je Guzenku da se obrati policiji.

Zajedno sa suprugom, koja je bila trudna s drugim jdetetom, Guzenko se pojavio pred različitim kanadskim državnim agencijama, kao što su policija, sud u Ottawi i Ministarstvo pravde. Začudo, predstavnici vlasti koje je kontaktirao bili su više zbunjeni nego zainteresirani. Rus kojeg su jedva mogli razumjeti mrmljao je nešto o sovjetskom špijunskom prstenu u Kanadi i drugim zapadnim zemljama što nije zvučalo posebno uvjerljivo u vrijeme kada se SSSR doživljavao kao saveznik u ovim zemljama.

Guzenko nije imao drugog izbora nego vratiti se u svoj stan, razočaran, razbijenih nada u novi život u Kanadi. Te su noći sovjetski agenti NKVD-a shvatili su da Guzenko igra dvostruku igru te su pretresli njegov stan. Da obitelj nije odmah pobjegla i sakrila se kod susjeda, sigurno bi bili uhićeni i deportirani u SSSR. 

Igor Guzenko, 1954.

AP

Konačno, kanadski premijer William Lyon Mackenzie King saznao je za Guzenkov pokušaj da kontaktira kanadskog ministra pravde. Pretres Guzenkovog stana uvjerio je kanadsku vlast da mora biti nečega u tvrdnjama tog čovjeka. On je zajedno s obitelji dobio zaštitu, dok je premijer o ovom delikatnom slučaju razgovarao s američkim predsednikom Harryjem Trumanom i britanskim premijerom Clementom Atleejem.

Kada su kanadske vlasti odbile ispuniti zahtjev sovjetskog veleposlanstva i predati Guzenka, sovjetski je veleposlanik Georgij Zarubin, prema svjedocima, "imao vrlo zabrinut izraz lica".

Ipak, s obzirom na to da bi uništavanje sovjetske špijunske mreže moglo udaljiti nekadašnje saveznike i urušiti dragoceni poslijeratni sigurnosni dogovor u Europi i ostatku svijeta, Guzenkovi podaci čuvani su kao tajna, osim unutar kruga visokih dužnosnika. Međutim, priča je procurila. Dokopao je se ugledni američki novinar Drew Pearson i objavio javnosti 3. veljače 1946. godine.

Narednog je dana kanadska vlada Kraljevskoj komisiji povjerila da službeno istraži Guzenkove tvrdnje. U Kanadi je kao posljedica istrage uhićeno 39 osoba. U Velikoj Britaniji nuklearni fizičari Alan Nunn May i Klaus Fuchs osuđeni su za špijunažu u korist SSSR-a. U SAD-u su Guzenkovi podaci doveli do uhićenja i kasnije pogubljenja Juliusa i Ethel Rosenberg, prvih američkih državljana nad kojima je u vrijeme mira izvršena smrtna kazna zbog špijunaže.

Igor Guzenko, 1966.

Library and Archives Canada/PA-129625

S druge strane željezne zavjese Nikolaj Zabotin, Guzenkov bivši šef u veleposlanstvu, opozvan je nazad u SSSR. On je kao žrtveni jarac zbog Guzenkovog bijega uhićen zajedno sa ženom i sinom i poslan u radni logor. Oslobođen je 1953. godine, ubrzo nakon Staljinove smrti.

U godinama nakon "slučaja Guzenko" odnos zapadne javnosti prema Sovjetskom Savezu potpuno se promijenio. U očima milijuna ljudi bivši je saveznik postao ljuti neprijatelj, koji je, vjerovali su oni, prijetio da ugrozi samo postojanje slobodnog svijeta. "Crveni strah" širio se kao požar, a tome je doprinijela i ova afera.

Guzenko i njegova obitelj dobili su kanadsko državljanstvo i novi identitet. Strahujući od sovjetske odmazde, Guzenko se na televiziji nikad nije pojavio bez maske.

"Mislite li da bi vam život bio u opasnosti ako biste se na televiziji prestali pojavljivati s maskom, ako bi vaše lice bilo otkriveno sada, u ovoj emisiji?" – upitao ga je voditelj jednom prilikom.

"O, da... Definitivno", odgovorio je.

Unatoč strahovima, Guzenko je umro prirodnom smrću 25. lipnja 1982. godine u Ontariju.