Kako je Švedska od Rusije pokušala preoteti Baltik

Gustav II. Adolf prije bitke kod Lützena, Nils Forsberg, 1632.

Gothenburg Museum of Art (CC BY 3.0)

Tijekom gotovo čitavog 17. stoljeća Švedska je uživala status velike sile. Njezina vojska i mornarica, koje su se ubrajale među najmoćnije u Europi, donosile su joj blistave pobjede u brojnim ratovima, a samim tim i nove prostrane teritorije na obalama Baltičkog mora, koje se zbog toga često nazivalo "švedskim jezerom".

Ermitaž

Ovakvo stanje stvari kardinalno je promijenio Sjeverni rat 1700.-1721. godine, u kojem su se Šveđani sukobili s koalicijom Rusije, Danske, Poljsko-Litavske Unije i Saske. Početna faza konflikta bila je za njih vrlo uspješna, ali poslije poraza u Poltavskoj bitci 8. srpnja 1709. godine očekivao ih je niz gorkih poraza na kopnu i moru. Na kraju, 1721. godine, Švedska je bila prisiljena u Nystadu potpisati mirovni sporazum prema kojem je Rusima ustupila teritorije Liflandije (centralna i sjeverna Latvija), Estlandije (Estonija), Ingrije i jugoistočne Finske (suvremena Lenjingradska oblast, gradovi Sankt-Peterburg i Viborg).

Regrutiranje narednika, Gustaf Cederström, 1879.

Nacionalni muzej/Javna domena

Poraz u ratu Stockholm je, međutim, doživljavao kao privremeni neuspjeh. Šveđani su bili uvjereni da će se revanširati. Pitanje je samo bilo kada. 1734. godine na zasjedanju Tajnog odbora Riksdaga, koji je bio zadužen za pitanja vanjske politike i obrane, donesena je odluka da se učini sve što je potrebno kako bi Švedska "mogla Rusiju vratiti u njezine prijašnje granice". Intenzivna priprema za ratna djelovanja počela je nakon što su četiri godine kasnije na vlast u kraljevini došle pristalice rata s Rusijom, takozvana "stranka šešira" (svoje političke protivnike oni su prezrivo nazivali "noćnim kapama").

Malcolm Sinclair, Johan Henrik Scheffel, 1728.

Europeana/Javna domena

8. kolovoza 1741. godine Kraljevina Švedska objavila je rat Rusiji. Povod je bilo ubojstvo švedskog diplomatskog glasonoše Malcolma Sinclaira od strane ruskih časnika. Sinclair je radio na sklapanju švedsko-turskog vojnog saveza. Saznavši iz Sinclairovih dokumenata za pripremu Šveđana za rat protiv Rusije, carica Ana Ivanovna tada je uvela zabranu na isporuku žitarica svom sjevernom susjedu, što je bio drugi povod za početak borbenih djelovanja. Kao cilj Švedska je navela povratak svih ranije izgubljenih teritorija, a ako to ne uspije, barem povratak Ingrije.

Peter von Lacy, 18. st.

Javna domena

U Stockholmu su smatrali da će rat protiv Rusije biti brz i uspješan. Na ruskom prijestolju nalazio se maloljetni Ivan VI. i za vlast u zemlji vodila se borba među nekoliko tabora. Međutim, svi planovi Šveđana pali su u vodu zahvaljujući talentu ruskog vojskovođe Petra Lacyja. U kolovozu 1741. godine on je porazio neprijatelja u bitci kod Villmanstranda, a točno godinu dana kasnije opkolio je i prisilio na predaju glavninu snaga švedske vojske u Helsingforsu (Helsinki). "Odsad se gotovo čitavi teritorij Finske nalazi pod ruskom kontrolom. Poraz Švedske u ratu praktički je riješen", napisao je barun Ivan Čerkasov vicekancelaru Alekseju Bastuževu-Rjuminu. Švedski vojskovođe Henrik Magnus von Buddenbrock i Charles Emil Lewenhaupt pozvani su u Stockholm i, nakon što su proglašeni krivcima za ovaj neuspjeh, pogubljeni. 

Adolf Frederik, kralj Švedske, Gustaf Lundberg, 18. st.

Ermitaž/Javna domena

Prema uvjetima mirovnog sporazuma sklopljenog 3. veljače 1743. godine u gradu Abu, Rusija je Šveđanima vratila osvojenu Finsku, osim malog teritorija s tvrđavom Nyslott (Savonlinna). To joj je omogućilo da granicu pomakne još dalje od Sankt-Peterburga. Osim toga, Elizabeta Petrovna, koja je u državnom prevratu na tronu smijenila Ivana VI., tražila je priznanje libečkog kneza-biskupa Adolfa Fredrika za nasljednika švedskog prijestolja. On je bio rođak princa Karla Petra Ulricha (budućeg Petra III.), kojeg je ruska carica, kao njegova tetka, izabrala za svog nasljednika. Elizabetin štićenik zaista je postao kralj Švedske 1751. godine, ali to Rusiji nije donijelo nikakvu dobrobit. 

Švedski kralj Gustav III. i vojnik. Epizoda iz Ruskog rata 1789., Pehr Hilleström

Nacionalni muzej/Javna domena

Novi pokušaj Švedske da povrati status velike sile i Rusiji oduzme teritorije pored Baltičkog mora poduzeo je 1788. godine Gustav III. Ovog puta Šveđani su se ozbiljnije pripremili. Počeli su borbena djelovanja za vrijeme rusko-turskog rata 1787.-1791. godine, kada je veći dio ruske vojske i mornarice bio zauzet borbama na jugu. Kako bi imali povod za objavu rata, grupa kraljevskih vojnika, preobučena u ruske uniforme, inscenirala je napad na švedsku karaulu u Puumali. 

Pomorska bitka kod Viborga, I. K. Ajvazovski, 1846.

Javna domena

Švedska vojska je izvojevala niz pobjeda u Finskoj, ali se prema unutrašnjosti ruskog teritorija kretala obazrivo. Ona se prije svega oslanjala na pobjedu na moru i na iskrcavanje desanta u blizini Sankt-Peterburga. Vojna djelovanja na Baltičkom moru odvijala su se s promjenjivim uspjehom sve do bitke kod Viborga 3. srpnja 1790. godine, kada se švedska mornarica našla blokirana u Viborškom zaljevu. Izgubivši gotovo 20 brodova i oko 5 tisuća vojnika i mornara, Šveđani su se uspjeli izvući iz klopke, ali su morali definitivno zaboraviti na planove o osvajanju ruske prijestolnice.

Pomorska bitka: Bitka kod Svänsksunda 8. srpnja 1790. Johan Diedrich Schoultz

Pomorski muzej/Javna domena

Rusija se nalazila na pragu pobjede, kada je švedska mornarica uspjela izvesti nemoguće i 10. srpnja 1790. godine u tjesnacu Ročensalm (Ruotsinsalmi) neočekivano potući neprijatelja do nogu. Preko 500 brodova s obje strane sudjelovalo je u najvećoj pomorskoj bitci u Baltičkom moru u povijesti. Ruska mornarica izgubila je 35 brodova, 7000 vojnika je ranjeno i ubijeno. Još 22 ruska broda zauzeli su Šveđani, koji su pritom izgubili samo pet manjih brodova. 

Gustav III., Alexander Roslin, 1772.

Nacionalni muzej/Javna domena

"Poraz neprijatelja bio je strašan, a posljednji trenuci bitke užasni i odvratni" – pisao je Gustav III na čelu švedske mornarice svojoj ženi Sofiji Magdaleni od Danske. "Pala je noć, svuda samo požari i krici... Nadam se da ćemo, ako i dalje budemo djelovali ovako, ljubazno prisiliti nadmenu Katarinu (caricu Katarinu II.) da nam oprosti naše greške i poželi mir." Na kraju nijedna strana nije u ratu pokazala definitivnu nadmoć i mirovni sporazum u gradu Väräli sklopljen je 14. kolovoza iste godine pod uvjetima statusa quo.

Ranjeni ratnik u snijegu, Helena Schjerfbeck, 1880.

Finska nacionalna galerija/Javna domena

Nakon što je pretrpela neuspjeh, Švedska više nije pokušavala silom promijeniti uvjete Nystadskog sporazuma. Nije prošlo ni 20 godina, kada je i sama morala prijeći u obranu. 1808. godine, osiguravši podršku Napoleona Bonapartea, Rusija je krenula u rat protiv svog susjeda, koji je okončan "najvećom nacionalnom katastrofom u dugoj povijesti švedske države" – gubitkom čitave Finske.