Divlji Daleki istok: Kako su Rusi u sto godina zauzeli ogromna prostranstva?

"Šaman ili đavolji vrač", gravura nizozemskog istraživača Nicolaasa Witsena, kraj 17. stoljeća

"Jakutska ukrajina" - otkriće rijeke Lene

Rusija se 1619. godine još nije oporavila od posljedica Smutnog doba. To je bila tek prva godina kada su se poljski odredi prestali pojavljivati ispod zidina glavnog grada Rusije. Istodobno se na drugoj strani, daleko na istoku (3200 kilometara od Moskve), nekoliko desetaka kozaka i strijelaca (poseban vojni red u Rusiji u 16. i 17. stoljeću) otisnulo u svoju misiju. Oni su izašli iz grada Tobolska, prevalili sibirskim rijekama skoro 2000 kilometara i osnovali prvu rusku naseobinu na obalama Jeniseja.

Iste, 1916. godine, osnivači Jenisejskog uporišta, "boljarski sin" Petar Albičev i streljački časnik Rukin, su od zarobljenog evenkijskog kneza Iltika čuli za "veliku rijeku Lin", koja se nalazi tisuću kilometara istočno od Jeniseja.

Jakutsk – glavno uporište ruskih pionira na Dalekom istoku

Upravo ovdje je u drugoj polovici 17. stoljeća "stolovao" vojvoda kao predstavnik vrhovne državne vlasti na ovom teritoriju. Jakutsko vojvodstvo, ili "Lenski razred" (kako se tada pisalo u službenim dokumentima) je ogroman teritorij, deset puta veći od Francuske, koji se prostire na dvije tisuće kilometara, od današnjeg Krasnojarskog kraja do obala Ohotskog mora.

Rusima je trebalo sedam godina da stignu do "velike rijeke Lin". U proljeće 1626. godine je "lovac na krzna" Pantelej Pjanda (pripadao je ruskom subetnosu Pomori) s odredom od 40 ljudi prevalio preko dvije tisuće kilometara pritokom Jeniseja i doplovio do potoka i rječica koje se ulijevaju u rijeku Viljuj, pritoku Lene. Tako je Pantelej Pjanda bio prvi Rus koji je stigao do Jakutije. Trebalo mu je skoro tri godine da od Turuhanska dođe do Lene rijekama netaknute tajge.

Dvije godine kasnije na rijeku Lenu je stigao i streljački časnik Vasilij Bugor. On je 1628. godine našao lakši put od Jeniseja do Lene, koristeći rijeke Ilim i Kutu. Tako je najveća sibirska rijeka postala pristupačna za ruske pionire, i 1632. godine je na njezinim obalama odred kozačog časnika Petra Beketova sagradio Jakutsko uporište, koje je kasnije preraslo u grad Jakutsk.

U molbi koju je Beketov napisao prvom kralju iz dinastije Romanov piše: "Ja, Petruška s momcima postavih na Leni uporište za carevo veličanstvo na dalekoj 'ukrajini' i za jasočnu porezu... A prije toga, na rijeci Leni i u 'jakuckoj' zemlji nigdje nije postojalo carevo uporište...".

"Jasočna poreza" ili "jasak" je porez u vidu dragocjenog krzna koji su moskovski carevi uzimali od stanovništva Sibira. Krzno, naročito samurovina, prije 400 godina je bilo možda i najskuplja izvozna roba u Rusiji. Crno krzno sibirskog samura sa srebrnim odsjajem koštalo je od 5 do 20 rubalja, dok je dobra kuća u Moskvi koštala 10 rubalja, a osrednji konj 2 rublja. Upravo taj "jasak" je privlačio pionire iz cijelog Sibira da hrle na Istok, "ususret suncu".

Uporište koje je časnik Beketov osnovao na obalama Lene je utvrđeno naselje. Ono je nekoliko puta mijenjalo mjesto, sve dok nisu podignuti drveni zidovi i kule na teritoriju sadašnje prijestolnice Jakutije. Odavde, iz Jakutska, ekspedicije su odlazile dalje na Sjever i Istok, do obala Sjevernog ledenog i Tihog oceana.

Tko su bila "Šumska braća", trn u oku Sovjeta?

"Rijeka Mamur" - prvi Rusi na Amuru i Tihom oceanu

Samo 7 godina nakon podizanja prvog ruskog uporišta na Leni, odred Ivana Moskvitina, koji se sastojao od tridesetak kozaka iz Tomska i Krasnojarska, izašao je "na veliko more-ocean" i osnovao prvu rusku naseobinu na obalama Ohotskog mora, na samom sjeveru današnjeg Habarovskog kraja.

5640 kilometara

To je udaljenost od ušća rijeke Ulje do zidina Moskovskog Kremlja zračnom linijom. Suvremeni putnički avion preleti ovu udaljenost za 6-7 sati, a pješaku bi trebalo 180-200 dana i noći da ga prevali, pod uvjetom da ne nosi veliki teret i da se kreće ravnim i uređenim putem.

Da bi izašao na more, Moskvitinov odred je 800 km plovio čamcima Aldanom, pritokom Lene, a zatim osam tjedana uzvodno rijekom Majom, pritokom Aldana. Zatim su kozaci povukli čamce po suhom do rijeke Ulje, a zatim su Uljom za dva tjedna doplovili do Ohotskog mora. Međutim, usput ih je čekala ozbiljna prepreka. Bio je to ogromni vodopad visok 12 metara. Tu su morali ostaviti čamce i obići vodopad, a zatim pješke nastaviti nizvodno. Na ušću rijeke Ulje Moskvitinovi kozaci su u kolovozu 1639. godine sagradili zimovalište - prvo rusko selo na obali Tihog oceana.

Na Ruse je snažan dojam ostavilo more i priroda koja je bila drugačija od sibirske tajge. Jedan Moskovitinov kozak je kasnije opisao jakutskom vojvodi Vasiliju Puškinu kako se mrijesti tihooceanski losos: "A riba je velika, u Sibiru nema takve. Toliko je ima mnogo da se mreža samo spusti i već se od mnoštva ribe nikako ne može izvući van. Rijeka je brza, a brzaci ubijaju ribu i izbacuju je na obalu. Duž obale te ribe ima mnogo, kao drva. Nju jedu zvijeri - vidre i crvene lisice..."

Moskovitinovi kozaci su od tamošnjih Lamuta, kako su Rusi tada zvali Evenke, saznali za "veliku rijeku Mamur" (Amur), koja teče na jugu, i naredne 1640. godine su preplovili skoro 1000 kilometara duž obale Ohotskog mora pored Šantarskih otoka i stigli do Amurske lagune. Iste godine je (neovisno o Moskvitinu) Tatarin Jenalej Bahtejarov, koji se krstio i postao kozak, saznao od zarobljenog jakutskog šamana za ogromnu rijeku Amur, kojom se "može stići u kinesku državu". Behtejarov je s 55 momaka upućen iz Jakutska na rijeku Vitim, pritok Lene, "da prikupi porez u krznu i istraži nove zemlje, nalazišta srebra, bakra i olova, i pogodna mjesta za oranice".

Dve godine kasnije je iz Jakutska u potragu za Amurom krenuo kozački odred Vasilija Pojarkova. Odred su činila 133 momka u 6 čamaca "daščara" (manji drveni riječni čamac s plosnatim dnom i palubom i jednim jarbolom). Imali su jedan top. Zbog sporadičnih sukoba s lokalnim daurskim plemenima oni su uspjeli izaći na obale velike dalekoistočne rijeke tek u lipnju 1644. godine. Ujesen iste godine nekoliko desetina Pojarkovljevih kozaka je na čamcima preplovilo čitav Amur. Tako su stigli do njegovog ušća gdje su prvi put od tamošnjih lovaca iz plemena Goldi saznali za otok Sahalin gdje žive "kosmati ljudi", kako su Goldi (Nanajci) zvali narod Ainu.

Od ušća Amura Pojarkovljev odred je plovio Ohotskim morem na sjever do rijeke Ulje koju je ranije otkrio Ivan Moskovitin. Stigli su do obale Lene i Jakutskog uporišta. Od 133 čovjeka, koliko je u ljeto 1643. godine krenulo s Pojarkovom iz Jakutska, nakon tri godine se vratilo samo 20 ljudi. Oni su prevalili preko 6000 kilometara neistražene tajge!

"Kovima" i "Onandir" – otkrivanje Kolime i Čukotke

Iste godine kada je odred Vasilija Pojarkova krenuo iz Jakutska tražiti rijeku Amur, drugi odred pionira na čelu s Pomorom Mihailom Staduhinom stigao je do "Kovime", kako je u izvještaju jakutskom vojvodi on nazvao rijeku Kolimu. Od Jakutska do Kolime zračnom linijom ima preko 1000 km, a po krivudavim rijekama tajge i tundre pioniri su prešli daleko veću udaljenost. Na putu od Lene do Kolime ljudi Mihaila Staduhina su prevalili "Jemolkon", kako su oni nazvali Ojmjakon – jednu od najhladnijih točaka našeg planeta, gdje se zimi temperatura zraka spušta ispod 70 stupnjeva!

Na Kolimi je 1643. godine Staduhinov odred osnovao malo uporište s garnizonom od 13 ljudi na čijem čelu je bio Semjon Dežnjov. On je ubrzo zatim postao jedan od najpoznatijih ruskih pionira. Naime, pet godina kasnije je upravo Dežnjov prvi stigao do Čukotke i preplovio tjesnac između Amerike i Azije.

Iz Kolime u "Studeno more", kako su Rusi tada zvali Sjeverni ledeni ocean, Dežnjovljevi brodovi su stigli u srpnju 1648. godine jer se u tim krajevima led topi tek sredinom ljeta. U plovidbi je sudjelovalo stotinjak ljudi na sedam "kočeva“ (ruskih pomorskih jedrenjaka). Ni oni, kao ni mnogi drugi, nisu bili inspirirani željom da prvi stignu do nekog novog teritorija i "otkriju ga". Glavna pobuda im je bila mogućnost da se obogate. Dežnjov je predstavljao interese velikih prijestolničkih trgovaca Usova i Guseljnikova, koji su pripadali "moskovskoj trgovačkoj stotini" (na ruskom "gostinaja sotnja" – privilegirani sloj ruskih trgovaca).

„Zlatni zub”

Na Čukotku i obale Ohotskog mora pionire je privlačilo dragocjeno krzno samura i lisica, ali i "riblji zub", tj. morževe kljove. Jedna morževa kljova je u europskom dijelu Rusije tada mogla biti skuplja od dva konja, a za dve-tri takve kljove u Moskvi se mogla kupiti dobra kuća. Pioniri su se izlagali smrtnoj opasnosti usred sjeverne prirode i domorodaca, ali oni koji su preživjeli mogli su se obogatiti.

U jesen 1649. godine bure Sjevernog ledenog oceana potopile su tri od ukupno sedam Dežnjovljevih brodova. Svi preživjeli u brodolomu su umrli od gladi ili su ih pobili domorodci Korjaci. Preostali brodovi su stigli u Beringov prolaz, gdje su na otocima blizu Čukotke pronašli naselja "zubatih ljudi" – tako su Dežnjovljevi ljudi nazvali Eskime zbog kostiju u obliku morževih zuba koje su ovi kao ukras nosili na probijenoj donjoj usni.

Dežnjov je bio prvi Rus koji je stigao do ušća čukotske reke Anadir ("Onandir", kako ju je on nazvao). U tom trenutku je od njegovog odreda ostala samo trećina – svi ostali su izgubili život. Polarne bure su razbile još dva broda o stijene blizu obala Aljaske, a treći brod su odnijele nešto južnije i razbile ga blizu obale Kamčatke. Nije poznata sudbina njihovih posada.

U Anadirskom zaljevu Čukotke sjeverna oluja na moru uništila je i posljednji Dežnjovljev brod. Kasnije je on sam svoju čukotsku odiseju ovako opisao: "Vjetar me nosaše svuda po moru mimo volje i izbaci me na obalu iza rijeke Onandir. Na koču bijaše 25 ljudi i svi krenusmo uzbrdo ne znajući kuda idemo, gladni i promrzli, nagi i bosi... Od gladi se mi, nesretnici, raziđosmo na razne strane. Pješačismo 20 dana ne videći ni ljude ni putove. Onda se vratismo i počesmo kopati jame u snijegu..."

Dežnjovljevi ljudi su ostali prezimiti na zaleđenoj obali Čukotke, ali je polovina pomrla tokom duge polarne zime. U povijesti su zauvijek ostala sačuvana imena dvanaestorice preživjelih: Semjon Dežnjov, Foma Permjak, Pavel Kokouljin, Sidor Jemeljanov, Ivan Puljajev, Mihail Zaharov, Terentij Kurov, Jefim Mezenja, Petar Mihajlov i Artemij Soldatko. To su prvi Rusi koji su stigli do Čukotke i ostali živi.

Dežnjovljevi pioniri su 1649. godine napravili čamce i krenuli na zapad ploveći uzvodno rijekom Anadir preko 600 kilometara. Tu, u samom centru Čukotke, na otoku usred rijeke napravili su "zimovalište", tj. nekoliko zemunica od kojih je kasnije nastalo Anadirsko uporište - glavni ruski centar na Čukotki u 17. i 18. stoljeću.

Prvi Rus koji je stigao do Čukotke i tjesnaca između Amerike i Azije vratio se u Jakutsk tek 1659. godine, tj. 17 godina nakon što je krenuo iz tog grada na obali Lene u potragu za dragocjenim krznom i morževim kljovama. Semjon Dežnjov je jedan od malobrojnih ruskih istraživača novih teritorija koji su umrli prirodnom smrću. S ruskog Dalekog istoka se vratio u Moskvu i u njoj doživio starost. Umro je s nepunih 70 godina.

Od svilene košulje do Kamčatke i Kurila

Mihail Staduhin je prvi Rus koji je došao do rijeke Kolime i koji je izdaleka vidio obale Kamčatke. On je 1651. godine s malim odredom pionira čamcima istražio najsjeverniju obalu Ohotskog mora i promatrao Kamčatske planine na horizontu. Iste godine je 2000 km jugozapadno od Kamčatke Jerofej Habarov osnovao Albazinsko uporište - prvu rusku naseobinu na obalama Amura.

Teritorij

Kamčatka je velika otprilike kao Francuska. Međutim, krajem 17. stoljeća Francuska kraljevina je imala preko 20 milijuna stanovnika, dok je na Kamčatki tada živjelo tisuću puta manje ljudi.

Kozaci će zatim voditi s Mandžurcima dugotrajni rat za Albazin. A daleko od amurskih valova, na sjeveru, Rusi počinju naseljavati Kamčatku i okolne predjele. Prvi je do obala ogromnog poluotoka stigao Ivan Kamčatij. On je bio sibirski kozak s obala Jeniseja. Nekoliko godina je trgovao samurovinom na Kolimi, a 1658. godine je krenuo u pohod ka sjevernim obalama Ohotskog mora.

Prezime ili nadimak "Kamčatij" potječe od starog naziva za svilenu tkaninu "kamka" ili "kamčatka". Ne zna se je li Kamčatij osobno nosio "svilene košulje" koje su tada bile izuzetno skupe, ili ih je nosio netko od njegovih predaka, samo se zna da je Ivan, po prezimenu ili nadimku Kamčatij, u potrazi za dragocjenim "ribljim zubom" (morževim kljovama) stigao do zemlje koja je kasnije po njemu dobila naziv.

Ivan nije pronašao "riblji zub", ali je zato pronašao "riječni biser", tj. saznao je od domorodaca za bogate predjele s velikom rijekom koja teče prema jugu. On je 1661. godine zajedno s odredom "kolimskog ekonoma" Fjodora Čukičeva krenuo istražiti te nove predjele. Iz tog pohoda se nitko nije vratio. Kasnije su drugi Rusi stigli do rijeke ka kojoj je Ivan Kamčatij toliko težio, i u znak sjećanja na njega nazvali su je Kamčatka.

Pionir

Ivan Kozirevski je prvi istražio Kurilske otoke, a ujedno je osnovao i prvi pravoslavni samostan na Kamčatki. On je 1717. godine na obali rijeke Ključovke (stotinjak kilometara od današnjeg Petropavlovska Kamčatskog) podigao "pustinju u čast Uzašašća Presvete Bogorodice".

S vremenom se taj naziv proširio na cijeli ogromni poluotok. U 17. stoljeću su pioniri koristili razne nazive za razne dijelove Kamčatke. Primjerice, njezinu zapadnu obalu su zvali vača, ili Dabrovo more, a južni dio su zvali "Kurilska zemljica".

Odavde, s juga Kamčatke, pa sve do Japana, na preko tisuću kilometara se oceanom protežu  otoci koji se danas zovu Kurili. Nije poznato koji ruski putnik je prvi došao do ovog arhipelaga.

Kada je 1643. godine do ovih otoka stigao nizozemski moreplovac Maarten Gerritsz Vries (on je istraživao "istočnu obalu Tatarije" u potrazi za zlatom i srebrom), vidio je križ na otoku Kunašir, u podnožju aktivnog vulkana Tjatja. Ruski pioniri su obično postavljali križ kako bi obilježili novootkrivene teritorije.

Jedino je dobro poznato ime čovjeka koji je kasnije detaljno istražio i opisao Kurile. To je Ivan Petrovič Kozirevski, unuk poljskog plemića, zarobljenog i deportiranog u Jakutsk. Kozirevski je od 1711. do 1713. s malim odredom od 55 kozaka i 11 Kamčadala (domorodaca Kamčatke) "u malim plovilima i 'bajdarama' (teretnim čamcima presvučenim kožom) preko tjesnaca na moru" istraživao arhipelag Kurilskih otoka skoro do same "Apanske države ", tj. do Japana. Na temelju toga je Kozirevski kasnije sastavio opis i prvu kartu arhipelaga pod nazivom "Crtež Kamčatskog Nosa i morskih otoka".

Tako su još prije tri stoljeća otkriveni svi teritoriji koje sada pripadaju Dalekoistočnom federalnom okrugu Rusije.

Kulikovska bitka: Vatreno krštenje nove ruske nacije