U Drugom svjetskom ratu, najsurovijem i najkrvavijem sukobu koje čovječanstvo pamti, sudjelovalo je desetke tisuća djece. Maloljetnici, naravno, nisu mobilizirani i uglavnom su radili u tvornicama za proizvodnju streljiva u pozadini. Bilo je među njima i onih koji su žarko željeli ići u borbu i stoga su bježali od kuće i zaobilaznim putevima stizali na front.
U vojskama zaraćenih zemalja i partizanskih odreda djeca su uglavnom obavljala poslove dalje od linije fronta. Ipak, poznati su i slučajevi onih koji su se uspjeli uključiti u izviđačke racije, organiziranje zasjeda i diverzija, kao i prave borbe.
Mnogi tinejdžeri bili su pješadijci, nosači granata, snajperisti, a pojedinci uspeli čak i ovladati tako složenom tehnikom kao što je vojni zrakoplov. Tako se, falsificiravši krsni list, četrnaestogodišnji Tom Dobni upisao u pilotsku školu, da bi se godinu dana kasnije našao za komandama noćnog bombardera Kraljevskog ratnog zrakoplovstva. U biografiju je uspio upisati dvadeset borbenih letova prije nego što je otkriven.
Sličan slučaj zabilježen je i u sovjetskom zrakoplovstvu. Samo što četrnaestogodišnji Arkadij Komanjin nikog nije morao prevariti kako bi postao najmlađi pilot Ratnog zrakoplovstva Crvene armije.
Javno vlasništvo
San o visinama i nebu
Arkadij je rođen u obitelji slavnog vojnog pilota Nikolaja Kamanjina, jednog od prvih Heroja Sovjetskog Saveza. Kamanjin stariji je visoko priznanje dobio za spašavanje posade broda "Čeljuskin" koji je potonuo na Arktiku 1934. godine. Zato ne čudi što je dječak od ranog djetinjstva bio opsjednut zrakoplovstvom.
Kao obitelj časnika, Petroviči su su se često selili iz jednog garnizona u drugi, širom zemlje, a Arkadij je svuda prvo trčao na aerodrom gdje je provodio slobodno vrijeme, pa i ono predviđeno za školu. "Još u srednjoj Aziji prve godine rata on je čitave dane nestajao u hangarima. Činilo mi se to tada sasvim normalnim, koji bi još dječak bio ravnodušan prema pravim zrakoplovima", pisao je u svojim memoarima "Piloti i kozmonauti", Nikolaj Kamanjin.
S trinaest godina dječak je toliko dobro poznavao konstrukciju zrakoplova da su mu bez bojazni dozvoljavali da radi u radionicama za popravak zrakoplova. "Zajedno s ostalima je krpao rupe, čistio dijelove, otklanjao oštećenja, mijenjao blokove. Radio je po toplom i hladnom vremenu, kiši i bljuzgavici", govorio je s ponosom otac Nikolaj.
Zapovjednik zrakoplovstva Srednjeazijskog vojnog okruga, Nikolaj Kamanjin prebačen je iz Taškenta na sovjetsko-njemački front. Početkom 1943. godine obitelj je inzistirala da krene za njim.
Na novom mjestu četrnaestogodišnji Arkadij je stupio u redove Crvene armije, postavši mehaničar za specijalnu opremu eskadrile za vezu stožera. Međutim, to ga nije zadovoljavalo, budući da je sanjao da se i sam vine u nebo.
Primijetivši toliku predanost, piloti su počeli obuku mladog Kamanjina. U početku su mu dopuštali da rula na zemlji, a zatim da upravlja zrakoplovom u horizontalnom letu i izvodi jednostavnije manevre. Ispostavilo se da je dječak izuzetno sposoban. Ubrzo je naučio da polijetati i slijetati, te izvoditi složene akrobacije.
Na kraju je na dnevni red došlo i pitanje Arkadijevog samostalnog leta. Za brzi lovački ili jurišni zrakoplov on je u svakom slučaju, još uvijek bio suviše mali, ali za višenamjenski dvokrilni U-2 (Po-2) koji je u Ratnom zrakoplovstvu Crvene armije korišten kao zrakoplov za vezu, izviđački zrakoplov i noćni bombarder, sasvim je odgovarao.
Mladi pilot polagao je osobno kod general-bojnika zrakoplovstva, Kamanjina kojeg su kolege zbog strogosti i zahtjevnosti prozvali "Kameni". Poslije pažljive provjere on je dozvolio sinu da leti, a u srpnju 1943. godine četrnaestogodišnji Arkadij postao je pilot 423. posebne avioeskadrile za vezu.
Javno vlasništvo
Podvig na nebu i na zemlji
Arkadij je prvo letjeo sa zadacima u stožer zrakoplovstva i stožer fronta. Kada je jedanput majstorskim manevrom uspio umaknuti Messerschmidtu, koji ga je pratio, dozvoljeno mu je da leti do zapovjednih punktova na frontu i do partizana u neprijateljskoj pozadini.
Tokom jednog leta Kamanjin je primijetio pogođeni jurišni zrakoplov Il-2. Sletjevši pored zrakoplova, Arkadij, krhki tinejdžer, uspio je pod minobacačkom vatrom prebaciti ranjenog pilota zajedno s fotografskom tehnikom i snimljenim povjerljivim materijalom u svoj Po-2 i smjestiti ga u bolnicu. Za taj podvig nagrađen je ordenom Crvene zvijezde.
Kamanjin se 1944. godine istaknuo u obrani stožera fronta od napada Ukrajinske pobunjeničke vojske. Budući da je, iako izložen vatri, uspio poletjeti odmah je počeo bacati ručne bombe na neprijatelja, za što je nagrađen drugim ordenom Crvene zvijezde.
Javno vlasništvo
Na kraju rata šesnaestogodišnji Kamanjin bio je već iskusni pilot sa 650 naleta iza sebe. Osim dva ordena Crvene zvijezde nagrađen je i ordenom Crvene zastave, medaljom Za zauzimanje Budimpešte, Za zauzimanje Beča, Za pobjedu nad Njemačkom u Velikom domovinskom ratu 1941.-1945.
"Arkadij je puno letjeo, mladićki strasno, s oduševljenjem", pisao je o sinu stariji Kamanjin. "Prema službi je imao izuzetno pošten odnos, bio je vrlo discipliniran i o sebi maštao kao o pilotu pravog borbenog zrakoplova Il-2".
Nažalost, snovi i nade najmlađeg sovjetskog pilota nisu se ostvarili. Arkadij Kamanjin preživio je Drugi svjetski rat, ali je preminuo od meningitisa 1947. godine, sa samo 18 godina.
Javno vlasništvo