Kratki povijesni osvrt na rusko-tursko "prijateljstvo iz koristi"

Rusko-tursko političko partnerstvo zapravo ne počinje dvadesetih godina prošlog stoljeća kada je odlučeno koje će se ličnosti pojaviti na ovom spomeniku u Istanbulu. 1798. godine Rusko i Osmansko Carstvo, koji su se za 25 godina već dvaput vojno sukobili, potpisali su sporazum o zajedničkoj borbi protiv Francuske Republike.

Peterburg i Istanbul bili su zainteresirani da otjeraju Francuze s Jonskih otoka naseljenih Grcima. Osmanlije su se željeli vratiti na teritorij koji su ranije posjedovali, a Rusi su željeli svoju bazu na Mediteranu, kao i potvrđeni ugled zaštitnika pravoslavnih naroda.

Na zahtjev turske strane za zapovjednika ujedinjenih pomorskih snaga postavljen je Fjodor Ušakov (Ušak-paša), iako su se Turci u posljednjem ratu mnogo napatili zbog njega. Ali, kako se kaže, ništa osobno - samo geopolitika.

Francuze su potukli do nogu. Rusi su dobili bazu, sultan je, bar formalno, vratio otoke, a Grci su imali potpunu unutarnju neovisnost. Istina, 1807. arhipelag je vraćen Francuzima pod uvjetima Tilzitskog mira, ali u ovom slučaju ne možemo zamjeriti Turcima.

Zatim su bila još dva rusko-turska rata, koja su Osmanlije izgubili, kao i one prethodne. Iskoristivši sultanovu slabost, njegov egipatski vazal Ibrahim-paša odlučio je prenijeti centar vlasti iz Istanbula u Kairo. Pobjede Egipćana bile su u velikoj mjeri zasluga heroja Napoleonovih ratova, Aleksandra Ostermana-Tolstoja, koji je bio vojni savjetnik Ibrahim-paše. 

Sultan se obratio za pomoć Sankt-Peterburgu. Rusi su izveli desant, a Egipćani donijeli pametnu odluku da se povuku. Osterman-Tolstoj odlikovan je ruskim ordenom, iako službeno ne zbog egipatske misije, nego u čast 20. godišnjice bitke u kojoj je izgubio ruku.

Kao rezultat toga zaključen je Unkjar-Iskelesijski ugovor prema kojem je Rusija dobila jednaka prava s Turskom na Bosfor tijekom osam godina (1833.). Ali ovaj sporazum nije obnovljen, jer su se Osmanlije za osam godina malo oporavili, zatražili podršku Londona i Pariza i uz pomoć zapadnih prijatelja ponovo krenuli "smirivati" Rusiju.

Tužni rezultati takve politike dobiveni su nakon završetka Prvog svjetskog rata - na ruševinama Osmanskog Carstva.

Grci - koji su se pridružili Antanti tek 1917. - okupirali su skoro čitavu europsku Tursku, a također su se iskrcali na zapadu Anatolije, gdje je živjelo više od 1,5 milijuna njihovih sunarodnjaka.

Turski nacionalisti sazvali su Veliku nacionalnu skupštinu Turske u Ankari, za svog vođu izabrali Mustafu Kemala Atatürka. Međutim, to nije spriječilo sultanovu vladu da potpiše Sèvreski sporazum, prema kojem su iz bivšeg carstva ostali samo centralni i istočni dijelovi Male Azije, kao i Istanbul, koji je proglašen "međunarodnom lukom".

Grci su odlučili zadržati zapadni dio Male Azije. Njihovi stariji partneri u Antanti nisu imali ništa protiv (iako nisu namjeravali pomoći). Odbacivši kompromisnu opciju koju je ponudila turska vlada, pristalice "Velike Helade" počeli su pripremati ofenzivu na Ankaru, nakon čega bi Turska prestala postojati.

U travnju 1920. Kemal se obratio Lenjinu s idejom "zajedničke strategije" protiv Antante na Bliskom istoku. I ova strategija podržana je konkretnim koracima.

Ni masakar koji su kemalisti izvršili nad vođama Komunističke partije Turske u siječnju 1921. ("Pokolj petnaestorice“") nije spriječio partnerstvo.

Logika Moskve može se razumjeti: da bi se organizirala socijalistička revolucija u Turskoj, prvo je bilo potrebno spriječiti raspad same Turske, čiji bi dijelovi postali anglo-francuske kolonije.

29. siječnja 1921. godine u pokušaju da pređe u Sovjetsku Rusiju ubijen je lider Komunističke partije Turske Mustafa Subhi zajedno sa 14 suradnika.

Sovjeti su pružali pomoć Turcima pod kontrolom "maršala revolucije" Mihaila Frunzea, koji je djelovao kao politički predstavnik Ukrajinske sovjetske republike u Turskoj. Ali Frunze je bio vrlo važna ličnost i bio je potreban u Moskvi. U siječnju 1922. zamijenio ga je Semjon Aralov.

Tijekom rata protiv Grčke, Sovjetski Savez je Turcima predao preko 8,3 tone zlata. Atatürkove trupe dobile su (prema službenim podacima) 37 812 puške, 324 mitraljeza, 66 topova, 141 173 granate.

Brojke su, naravno, impresivne, ali ne možemo reći da bi kemalisti izgubili taj rat bez sovjetske pomoći. Na primjer, u dvije najveće bitke Turci su imali preko 100 tisuća vojnika.

Što je Moskva dobila od ovog partnerstva?

Prije svega, mogućnost da povrati kontrolu u Zakavkazju uz minimalne troškove. Protivnici sovjetske vlasti u Azerbeajdžanu, Armeniji i Gruziji praktičlki se nisu suprotstavili 11. Crvenoj armiji, znajući da neće imati podršku Turaka.

Istina, Atatürk je obranio Karsku oblast. Međutim, i ovdje ne treba zamjeriti Lenjinovoj vladi koja se nije imala na koga da osloniti. Zbog poznatih razloga Armenaca tamo nije ostalo.

Početkom 1920-ih Moskva nije imala drugu alternativu osim prijateljstva s Kemalom.

Zamislimo da je Turska izgubila rat i prestala postojati kao država. U tom bi slučaju Sovjetski Savez graničio s britanskim Irakom, francuskom Sirijom i "jako velikom" Grčkom, čvrsto orijentiranom na savez s Parizom i Londonom. A "međunarodna luka" Istanbul pod kontrolom Antante blokirala bi Sovjetima izlaz iz Crnog mora.

Čak i ako uzmemo u obzir kasnije prozapadne Kemalove "geste", Turska je izgledala kao privlačan partner. Sovjetski su lideri predvidjeli sve i nisu prekinuli odnose s njim kada je 1925. godine zabranio jedva rastuću Komunističku partiju i odlučio se na približavanje Britaniji i Francuskoj. Iz Moskve je uslijedio delikatan prijedlog da se revidira ugovor o granicama u Zakavkazju. Štoviše, nije bilo tako teško pronaći pravni razlog. Moskovski ugovor iz 1921. godine potpisali su predstavnici RSFSR, a zamijenila ju je nova država - SSSR.

Atatürk je shvatio opasnost i ublažio aktivnosti u zapadnom smjeru (štoviše, počela ga je brinuti aktivnost Mussolinija na Balkanu). I opet je počela suradnja oko kupovine sovjetskog naoružanja pošto je obrambena industrija SSSR-a bila u razvoju (ranije se isporučivalo ili oružje proizvedeno do revolucije ili njemačko zaplijenjeno oružje).

Upravo tada je Atatürk naredio da se na spomeniku "Republika" pojave Mihail Frunze i Kliment Vorošilov (koji je 1925. godine zamijenio preminulog pod nejasnim okolnostima narodnog komesara obrane SSSR-a Frunzea).

Frunze bi na spomeniku imao više smisla, ali Vorošilov je bio potrebniji, jer on je 1928. (kada je spomenik podignut) potpisao sporazume o vojno-tehničkoj suradnji. Nakon toga, Atatürk je nastavio balansirati između Zapada i Istoka. Radio je sve da njegovi nervozni partneri nikada ne zaborave na Tursku, pa je često započinjao skandale bez ikakvog povoda.

Turski predsjednik je 1936. iskazao svoje nezadovoljstvo sovjetskom veleposlaniku, jer mu Dan republike nije čestitao osobno Staljin, nego predsjednik CIK SSSR Mihail Kalinjin. Atatürk je svoj govor završio ovako: "Znam da imate jaku vojsku, i ja je se ne bojim. Ja vas se ne bojim. Podržava me 18 milijuna ljudi. I jedna moja riječ je dovoljna da ti ljudi krenu za mnom. Mogu izazvati veliku štetu, ali ja to nikada neću učiniti. Jer moja je riječ sveta, kao i moje prijateljstvo."

Staljin je na izvještaj sovjetskog veleposlanika odgovorio ovako: "Riječi našeg prijatelja Atatürka treba čitati sa zanimanjem i posebnom pažnjom." To je značilo: "Potreban je stalni nadzor. Može biti jako opasan i vrlo koristan."

Kemalov najbliži saveznik i njegov nasljednik na mjestu predsjednika İsmet İnönü planirao je tijekom Drugog svjetskog rata zauzeti sovjetsko Zakavkazje. Ali na kraju krajeva, u veljači 1945. godine, pragmatično je objavio rat Njemačkoj.

I samog Atatürka i sve njegove nasljednike uvijek je brinuo samo današnji dan. To i nije tako loše, jer su se brinuli o nacionalnim interesima. Turska orijentiranost na Zapad u pravilu je bila diktirana strahom da postane ovisna o Sovjetskom Savezu, koji je teritorijalno bliže od Sjedinjenih Država.

Izvor - portal Balkanist