Dugo nitko nije znao tko je to Agnija Diness. Ljudi su pogrešno pamtili njezino ime (zvali su je čas Agnesa, čas Aglaja), a mnogi su smatrali da je A. P. Diness muškarac. Nije ni čudo, jer ova profesija krajem 19. stoljeća uopće nije bila tipična za žene. Trebalo je nositi glomaznu kameru, stativ i teške sanduke sa staklenim fotopločama, a ponekad i čitav fotolaboratorij. Posebno je zanimljivo što je Agnija Diness to radila kada je već prevalila pedesetu.
Snimala je panorame gradova u izgradnji, predstavnike autohtonih plemena, ruske brodove sa živopisnim uzvišenjima u pozadini i orijentalne ambijente – hramove, kineske dvorce i paganska svetišta. Geografija njezinih snimaka je fascinantna. Dinessova je obišla čitav Daleki istok i mnoga mjesta u Kini, i sve to o vlastitom trošku i od priloga svojih pokrovitelja.
I pored svega toga, o njezinom se životu još uvijek gotovo ništa ne zna. Prema svjedočenjima, ona je bila supruga poštanskog činovnika i poslije njegove se smrti počela baviti fotografijom. Zimi je radila u vlastitom fotografskom ateljeu, a ljeti je putovala s kamerom. Njezine su snimke 1898. godine došle do ruske prijestolnice i radovi su joj zatraženi za izložbu u Parizu. Od tada je Agnija počela dobivati narudžbe od države i u ekspedicijama je snimala za potrebe Carskog ruskog geografskog društva u Sankt-Peterburgu. I to je sve što se o njoj zna. Nema nijedne njezine fotografije, ne zna se ni gdje se i kada upokojila. Ostalo je samo njezino nasljeđe – jarki i suptilni prikazi Istoka.