Najljepša žena u ruskoj emigraciji: Uzbudljiv život kćeri čuvenog pjevača Fjodora Šaljapina
"U to vrijeme proglasiti nekog javno ljepoticom više je nalikovalo na sramotu. Međutim, natjecanja u današnjem smislu riječi zapravo nije ni bilo", govorila je Marina Šaljapina.
Kći legendarnog ruskog opernog pjevača Fjodora Šaljapina ponijela je 1931. godine titulu "Miss Rusije" među ruskim djevojkama emigrantkinjama u Parizu. Ona je svojom privlačnošću ostavljala ljude bez daha, ali je prepoznavana prije svega kao osoba s nesvakidašnjom sudbinom. O tome dovoljno govori samo jedna činjenica iz njezine biografije. U jednom je trenutku postala talijanska pomorska časnica.
Marina Šaljapina je kći pjevača Šaljapina i njegove ljubavnice Marije Petcold koja mu je kasnije i službeno postala žena. Poslije revolucije koja je radikalno promijenila život obitelji bili su prisiljeni emigrirati iz zemlje. Imovina i ušteđevina Šaljapina bili su konfiscirani, a tek intervencija Maksima Gorkog pomogla mu je da se privremeno snađe, postane umjetnički direktor Mariinskog teatra, negdašnjeg Imperatorskog, ali i dobije zvanje prvog narodnog umjetnika Sovjetskog Saveza. Međutim, obitelj je nastavila gladovati, a Marini je dijagnosticiran teški oblik tuberkuloze.
Djevojčica je 1921. godine uz pomoć prijatelja prebačena u Finsku na liječenje, a sam Šaljapin dobio je dozvolu za gostovanje u inozemstvu. U Parizu je za njega pravovremeno kupljena nekretnina i on se uskoro preselio s Petcold, njezinom djecom, kao i gotovo svom djecom iz prvog braka. U Pariz je došla i Marina, čije se zdravstveno stanje poboljšalo. U tom se trenutku u emigraciji nalazilo mnogo ruskih aristokrata, a među njima je bila i primabalerina Matilda Kšešinski, koju su pratile skandalozne glasine o vezi s Nikolajem Drugim. Devetogodišnju Marinu upisali su u njezinu baletnu školu.
"Silno sam željela biti balerina i plesati na sceni Boljšog teatra. U Parizu sam pohađala baletnu školu Kšešinske, najbolju u Europi. Moj se otac odnosio prema njoj s velikim poštovanjem. On je shvaćao da put velikog umjetnika nije uvijek posut ružama", govorila je Marina u intervjuu za Kommersant.
Velikom umjetniku Šanjapinu 1927. godine zabranjen je povratak u zemlju. Razlog je bio humanitarna pomoć djeci emigranata, zbog čega mu je i oduzeto zvanje narodnog umjetnika, ponovo sve konfiscirano i blokirani računi. Sovjetska vlast nije se mirila ni s činjenicom da Šaljapin živi s ljubavnicom Petcold iako ima zakonitu ženu u Rusiji. Svi članovi obitelji shvatili su da im je u tom trenutku mjesto u Europi.
Marina Šaljapina zapravo nije htjela postati ljepotica, a u sve se upustila više kao u avanturu, pod pritiskom drugih čuvenih ruskih emigranata.
"Jedanput sam plesala na večeri kod Matilde Feliksovne Kšešinske. U publici su bili Bunjin (dobitnik Nobelove nagrade za književnost Ivan Bunjin), Korovin (impresionist Konstantin Korovin) i, čini mi se, Kuprin (pisac Aleksandar Kuprin). Oni su došli na ideju o izboru Miss Rusije među djevojkama u emigraciji. Gledali su me, gledali, i jednostavno jednoglasno odlučili, evo, ovo je naša 'Miss Rusije'."
Posle nagovora Marina je pristala. Na natjecanju nije bilo ničeg sličnog, recimo, defileu u kupaćim kostimima, prije se moglo govoriti o natjecanju u lijepim manirama, talentu i plemenitom porijeklu. "Sve se odvijalo u atmosferi besprijekornog morala, a moralne kvalitete samih kandidatkinja imale su primarnu ulogu."
Poslije pobjede na natjecanju stekla je nebrojene obožavatelje, uostalom, ona je službeno proglašena najljepšom djevojkom u emigraciji. Među njima bio je sijamski princ Čula Čakrabon kojeg je smatrala svojim tajnim zaručnikom čitavo desetljeće.
Marina zapravo nije postala balerina, zbog povrede noge. Našla je drugu strast, automobilske utrke. A 1938. godine u povratku iz Rima u Pariz nije uspjela vidjeti oca, od carinika na aerodromu saznala je da je Fjodor Šaljapin umro od leukemije.
Poslije očeve smrti otišla je u New York studirati na Akademiji za interijer i dizajn, a zatim se preselila u Beč, s ambicijom da postane kazališna redateljica i postavi balet. Ali nakratko. U Beču su je prijatelji pozvali u Italiju da radi na filmu o baletu. Marina je otišla i tamo srela svog budućeg muža Luigija Freddija, koji je bio od nje stariji 17 godina.
Luigi Freddi bio je šef Glavne uprave kinematografa (organizacija koja je kontrolirala kinematografiju), poslije toga postao je ministar kulture Italije. Organizirao je prvi Venecijanski filmski festival i 1937. godine osnovao Cinecittu, najveći filmski studio u Europi i postao njegov redatelj. Marina, koja je svom prezmenu Šaljapin dodala muževljevo Freddi, igrala je u tri filma svog bračnog druga, "Stara vremena", "Samo za tebe, Lucia" i "Ničija djeca".
Međutim, na karijeru u filmskoj umjetnosti morala je zaboraviti u trenutku kada je Luigi poslije sloma fašističkog režima optužen za suradnju s Mussolinijem, uhićen i ostao bez imovine. Ubrzo je oslobođen, ali posao nije mogao naći, pa je Marina je morala preuzeti brigu i osigurati obitelj.
Tečno je govorila pet jezika, bila sjano obrazovana, i razumjela se u povijest umjetnosti. Počela je raditi na luksuznom transatlantskom brodu Italian Line na liniji Genova-New York, zabavljajući putnike prve klase, kada je dobila zvanje talijanske pomorske časnice.
S Luigijem je provela, kako je govorila, 40 sretnih godina. On je preminuo 1977. godine, a Marina ga je nadživjela pune 32 godine. Pokopana je na rimskom groblju Laurentino u obiteljskoj grobnici Freddija. Nadživjela je svu svoju braću i sestre, ne odričući se do kraja života, a umrla je u 98. godini, alkohola, cigareta, vožnje skupih automobila i boemskog života.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu