Ipak, s vremenom se došlo do istine. Bitka se zaista dogodila. U vrijeme kada je u Drugom svjetskom ratu njemačka nacistička vojska u naletu pokušavala zauzeti Lenjingrad. 18. kolovoza 1941. godine starijeg lajtnanta Zinovija Kolobanova (u tom trenutku zapovjednika Treće tenkovske čete Prvog bataljuna Tenkovske divizije Crvene zastave) pozvao je u stožer zapovjednik divizije general bojnik V. Baranov. Naredba je bila koncizna, blokirati, ne birajući sredstva, tri puta koja su vodila prema Krasnogvardejsku.
Planirano je da barijeru postave snage Kolobanovljeve čete koja je imala pet teških tenkova KV-1. Ovo borbeno vozilo proizvodilo se u tvornici Kirov u Lenjingradu. Zajedno s T-34 tenk je bio neugodno iznenađenje za Nijemce, koji nisu mogli pretpostaviti da SSSR ima toliko naprednu tehniku. I premda je KV-1 bio još "sirov" (naročito problematičan bio je prijenos), debljina oklopa kompenzirala je njegove nedostatke. S obzirom na to da je glavni zadatak Kolobanovljeve čete bio ne dozvoliti proboj njemačkih tenkova, streljivo su činile uglavnom protuoklopne granate. Pet spomenutih tenkova zapovjednik je rasporedio tako da dva budu postavljena pored puta koji ide iz pravca Luge, dok su se druga dva pritajila pored puta iz pravca Volosova. Kolobanov je svoj tenk sakrio na križanju puta koji vodi iz pravca Tallinna.
Javna domena
Za borbu su se pažljivo pripremali, iskopali za svako vozilo dva maskirna kaponira, odredili orijentire za korekciju vatre. Neprijatelju je bilo teško primijetiti sovjetske tenkove koji su bili ukopani do kupole.
Daljnji tijek događaja pokazao je da su proračuni Kolobanova, iskusnog tenkista, koji se istaknuo za vrijeme Sovjetsko-finskog rata, bili ispravni.
Poslije mučnog iščekivanja (njemačka ofenziva počela je tek 20. kolovoza) oko podneva posade tenkova lajtnanta Jevdokimova i mlađeg lajtnanta Degtjara vidjele su kolonu oklopne tehnike koja se kretala Luškim putem. Otvorivši vatru, posade su uništile pet tenkova i tri oklopna transportera.
Otprilike dva sata kasnije neprijatelja je primijetila i posada samog Kolobanova. On je pružio mogućnost njemačkim tenkovima da se postroje u liniju u zoni dometa njegovog oruđa. Zapovjednik čete djelovao je dalje po klasičnoj shemi borbe protiv tenkovskih kolona, onespobivši prvo one na čelu, zatim u sredini i na kraju vozila u začelju. To je neprijatelja lišilo mogućnosti manevriranja, s obzirom na to da je okolo bio močvarni teren, i tenkovi koji su pokušali sići s puta brzo bi se zaglavili.
Nijemci pritom nisu mogli odrediti odakle ih gađaju i otvarali su vatru nasumice. Ubrzo su shvatili odakle vatra dolazi pa je po tenkovima Kolobanova udarilo nekoliko tenkovskih oruđa. Međutim, sovjetski teški tenk, a u ovom slučaju to je bila modifikacija 1E s dodatnom oklopnom zaštitom debljine 25 mm, ostao je neoštećen.
Za pola sata samo posada Kolobanova uništila je 22 nacistička tenka, odnosno cijelu kolonu koja je bila na njenoj dionici. Za to je bilo potrebno sto protuoklopnih granata. Poslije prvobitnog šoka Nijemci su počeli koncentrirati tenkove, kao i protutenkovsku artiljeriju. Međutim, uspjeli su samo zaglaviti kupolu Kolobanovljevog tenka i polomiti sve nišane i opažačku opremu.
wikimedia
Kolobanovljeva četa 20. kolovoza 1941. godine uništila je ukupno 43 neprijateljska tenka i oklopna vozila. Posada mlađeg lajtnanta F. Sergejeva onesposobila je osam vozila, posada lajtnanta Evdokimenka pet, posade mlađih lajtnanta Lastočkina i I. Degtjara po četiri. Četa je u bilanci imala i artiljerijsku bateriju, stožerno vozilo i oko dvije čete pješaštva.
15. rujna 1941. godine u obrani grada Puškina stariji lajtnant Zinovij Kolobanov teško je ranjen. Do kraja rata ležao je po bolnicama. Završivši liječenje tek u mirnodopsko vrijeme, Kolobanov se vratio tenkovskim trupama. Službu je završio 1958. godine u zvanju potpukovnika.
Najnevjerojatnije u cijeloj ovoj priči bilo je to što on za tako izuzetan podvig nije dobio zvanje Heroja Sovjetskog Saveza. Premda se zapovjedništvo divizije zalagalo za priznanja i, između ostalog, htjelo da se zlatnim zvijezdama odlikuju i najbolji tenkisti Kolobanovljeve čete, svi su dobili daleko skromnije nagrade.
U naše vrijeme bilo je inicijativa da se Kolobanovu dodijeli zvanje heroja Ruske Federacije. Međutim, ostalo je nejasno zbog čega su odbijene.
Zinovij Kolobanov preminuo je 8. kolovoza 1994. godine. Sahranjen je u Minsku.