Zašto su britanske trupe napale Rusiju 1918. godine?

Britanski general Frederick C. Poole

Britanski general Frederick C. Poole

Javna domena
"Vojnici njegovog veličanstva" borili su se protiv Crvene armije na sjeveru i jugu Rusije, u Srednjoj Aziji, na Kavkazu i Dalekom istoku Rusije. Borbe su se vodile i u Caricinu, koji će nekoliko desetljeća kasnije postati poznat cijelom svijetu pod imenom Staljingrad.

1. Intervencija sila Antante u Rusiji u završnoj fazi Prvog svjetskog rata uopće nije bila potaknuta mržnjom prema komunizmu (premda je i ta mržnja postojala). Glavni je razlog bila politika boljševika koji su došli na vlast i povukli zemlju iz rata protiv Centralnih sila.

Poljski, engleski i francuski časnici na smotri odreda poljskih trupa takozvanog Murmanskog bataljuna prije slanja na front, Arhangelsk, 1919.

2. London i Pariz bili su užasnuti perspektivom sklapanja primirja između Sovjetske Rusije i Njemačke, što bi istog trenutka prouzrokovalo prebacivanje stotina tisuća vojnika kajzerove vojske na Zapadni front. Oni su smatrali da je bilo moguće spriječiti takav razvoj događaja podržavanjem takozvanih bijelih snaga, jer su se one borile protiv boljševičke vlasti u građanskom ratu koji se razbuktavao. Većina lidera bijelog pokreta izrazila je spremnost da ratuje protiv Nijemaca do konačne pobjede, što je potpuno odgovaralo Englezima i Francuzima. 

Anton Denikin, glavni zapovjednik Dobrovoljačke armije i britanski general-bojnik Frederick Poole.

3. Velika Britanija i Francuska su 23. prosinca 1917. godine sklopile sporazum o zajedničkoj intervenciji u Rusiji i o njezinoj podjeli na sfere utjecaja. Prvi britanski vojnici iskrcali su se u sjevernim ruskim lukama u proljeće 1918. godine, odmah nakon sklapanja mirovnog sporazuma između Nijemaca i boljševika 3. ožujka u Brest-Litovsku. Pored toga, trupe njegovog veličanstva Đuro V. pojavile su se na jugu Rusije, u Zakavkazju, u Srednjoj Aziji i na Dalekom istoku Rusije. "Zamišljao sam sjajan ulazak u rusku prijestolnicu, gdje će velike kneginjice biti spašene od revolucije", napisao je kasnije jedan britanski bojnik. 

Dolazak britanskih trupa u Arhangelsk.

4. Britansko rukovodstvo, međutim, nije planiralo sveobuhvatno sudjelovanje svojih trupa u Građanskom ratu. Britanski vojnici imali su zadatak da podržavaju bijele saveznike, ali sa što manje gubitaka. Nedefiniranost zadataka je prouzrokovala nesporazume u britanskim jedinicama. Bob Vincent iz Kraljevske jokširske pukovnije koji je godinu dana proveo kao vojnik na jugu Rusije napisao je kasnije: "Nisam čestitao ni vidio Ruse niti sam imao pojma zašto sam uopće tamo." 

Britanski mornari s broda HMS Ajax u luci Odesse. Evakuacija iz Odesse, veljača 1920.

5. Interventne jedinice uglavnom su se bavile organiziranjem i obučavanjem antiboljševičkih formacija. Na primjer, uz njihovu pomoć je na sjeveru Rusije uništena Karelska i Slavensko-britanska legija, a kasnije i Murmanska legija koju su činili zarobljeni crvenoarmejci. Na jugu Rusije su britanski časnici obučavali buduće artiljerce i davali instrukcije vozačima tenkova. Britanci su bili i pri stožeru "Vrhovnog vladara Rusije", admirala Kolčaka u Sibiru. 

A. A Kazakov s kolegama iz Slavensko-Britanske legije.

6. Velika pomoć bijelim trupama bile su isporuke oružja i streljiva koje je organizirao London. Samo su Oružane snage Juga Rusije na čelu s generalom Antonom Denikinom dobile opremu za gotovo pola milijuna ljudi (premda njegove trupe nisu brojale više od 300 000). Oni su dobili 1200 artiljerijskih oruđa, 6100 mitraljeza, 200 000 pušaka, 74 tenka, itd.

Intervencija na sjeveru Rusije, 1918.-1920. Ostaci oklopnog vlaka, Murmansk, rujan 1919.

7. Pa ipak, periodično su izbijali oružani sukobi između britanskih interventnih jedinica i Crvene armije. Na primjer, 9. listopada 1918. godine Britanci su zauzeli stanicu Dušak na teritoriju današnjeg Turkmenistana, potisnuvši odatle sovjetske trupe. U studenom iste godine su se Englezi, Kanađani i Amerikanci uspješno branili od "crvenih" na području sela Tulgas na ruskom sjeveru, ali su tada izgubili preko trideset ljudi. Britanski tenkisti i piloti sudjelovali su u jurišu na Caricin (Staljingrad) u ljeto 1919. godine. 

Britanski tenk Mark V.

8. Krajem 1918. prvobitni ciljevi intervencije više nisu bili aktualni. Nisu se opravdala strahovanja Londona u pogledu sovjetsko-njemačkog mira i prebacivanja Kajzerovih trupa na zapad, jer su Nijemci zaglavili na fragmentiranim teritorijima bivšeg Ruskog Carstva i nisu mogli iskoristiti mogućnost koja im se pružila. Sklapanje primirja u Compiègneu 11. studenog 1918. godine praktički je značilo da je Njemačka poražena, a samim tim se postavilo pitanje svrsishodnosti boravka britanskih vojnika u dalekoj i hladnoj zemlji. "To je skandalozno... Boriti se sada u takvim uvjetima kada je na drugim frontovima uspostavljen mir", napisao je jedan britanski vojni inženjer. 

Engleski general dodjeljuje ordenje čehoslovačkim časnicima

9. Intervencija je praktički nastavljena samo radi borbe protiv boljševizma, što je izazvalo nezadovoljstvo u britanskom društvu. U siječnju 1919. godine socijalisti su pokrenuli masovnu kampanju "Dalje ruke od Rusije!", a list The Daily Express je objavio parolu "Zamrznute ravnice Istočne Europe nisu vrijedne kostiju nijednog grenadira". 

Britanski padobranci ispred konzulata za vrijeme strane vojne intervencije.

10. U britanskom se rukovodstvu za nastavak intervencije naviše zalagao vojni ministar i zagriženi antikomunist Winston Churchill. On je izjavljivao da boljševizam "nije politička misao, nego bolest". U tisku je sudjelovanje Velike Britanije u ruskim događanjima otvoreno karakterizirano kao "privatni rat gospodina Churchilla". Kada su u jesen 1919. godine Oružane snage Juga Rusije potučene kod Moskve, raspršile su se sve nade da će bijeli pokret pobijediti u Građanskom ratu. 

Winston Churchill

11. Britanske trupe, kao i snage drugih sila Antante, postepeno su povučene iz Rusije. London je službeno priznao SSSR tek 1924. godine, ali je Lloyd George još u studenom 1920. počeo voditi tajne pregovore sa sovjetskim vlastima o mogućem obnavljanju trgovinskih odnosa, shvaćajući tko je tamo de facto na vlasti.

Britanski general Frederick Poole, koji je zapovijedao savezničkim snagama u Arhangelsku do listopada 1918. godine, zajedno s kozacima. Kasnije je stacioniran s

Još više zanimljivih priča i videa na Facebook stranici Russia Beyond:
Više

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće