U tenkovskom konstruktorskom birou u tadašnjem Lenjingradu radio je jedan vrlo skromni inženjer-konstruktor, Nikolaj Fjodorovič Šašmurin. Radilo se o genijalnom ruskom/sovjetskom konstruktoru. Svima su poznata imena Josifa Kotina ili Nikolaja Duhova. S njihovim imenima je povezana povijest pojave čitave serije teških sovjetskih tenkova KV-1, KV-2, IS-1, IS-2, IS-3, T-10. Samo stručnjaci za oklopnu tehniku znaju za Šašmurina, koji je dao nemjerljiv značaj u njihovom razvoju zahvaljujući svom raskošnom inženjerskom talentu.
KV-1 i KV-2 su bili prvi teški tenkovi na svijetu. Međutim, oni su imali ozbiljan nedostatak – radilo se o izuzetno nepouzdanom sustavu za transmisiju. To je bio toliko hitan problem da se događalo da se tenkovi pokvare čim bi izašli iz tvorničkog kruga, - prenosi internet portal Rossijskaja gazeta.
Nikolaj Šašmurin se uhvatio u koštac s ovim problemom gdje je uspio napraviti sustav za transmisiju, koji po svojoj važnosti nije bio ništa manji od same konstrukcije tenka. Ovaj izuzetan tehnički prodor je omogućio teškim tenkovima da na bojištu postignu brzine koje su bile u ravni s tenkovima srednje klase uz istvoremeno značajno povećanje pouzdanosti cjelokupnog mehanizma. U proljeće 1943. godine započela je proizvodnja modificiranog teškog tenka KV-1S, kojeg je odlikovala nova transmisija. Upravo je ovaj tenk, za razliku od srednjeg tenka T34/85 iznio glavni teret u epohalnoj tenkovskoj bitci kod Kurska. Nevolja je bila u tome što tenkisti, naviknuti za problematične situacije kod standardnog KV-1, nisu u potpunosti iskoristili mogućnosti novog mijenjača. Zabilježeno je da je upravo radi ovih ukorijenjenih navika izgubljen određen broj tenkova KV-1S, jer su se njihovi vozači bojali prijeći u brzi režim vožnje (plašili se kvara), koji bi ih u velikoj mjeri spasio od sigurnog uništenja.
Pa ipak, u Kremlju su prepoznali Šašmurinov rad i kako je on jednom rekao, dali mu odriješene ruke za razvoj novih tenkova. Procijenjujući tehnološke mogućnosti tadašnje domaće proizvodnje, Nikolaj Fjodorovič je predložio projekt teškog tenka, koji je u povijest ušao kao IS-2. Kada je Staljin vidio ovaj tenk, koji je u njegovu čast dovežen direktno ispred Kremlja, uvjerenim glasom je rekao: na ovom tenku ćemo završiti rat, ovo je oružje naše pobjede.
Ohrabreni uspjehom IS-2, sovjetski konstruktori Duhov i Kotin su krenuli u stvaranje zaista jedinstvenog teškog tenka IS-3. Tenk je bio završen u rekordnom roku i formalno je ušao u oklopne jedinice prije završetka Velikog domovinskog rata. Ali on se nikada nije pojavio na bojnom polju, čak ni u ratu s Japanom. Razlog za tako nešto je kronični nedostatak teških tenkova koji se i dalje ogledao u izuzetno nepouzdanom sustavu transmisije. Što se tiče ovog tenka Šašmurin iz nepoznatih razloga nije sudjelovao u njegovom razvoju.
Na kraju Drugog svjetskog rata, inženjer Šašmurin je formulirao koncept tenka koji bi funkcionirao iznad graničnih parametara koji su bili poznati u tom vremenu. Kao što je pokazalo iskustvo Drugog svjetskog rata, životni vijek tenka na bojnom polju je ograničen na jedan, najviše dva dana. Za to vrijeme, on mora uništiti maksimalan broj neprijateljskih oklopnih vozila. Zbog toga mora imati najsnažniju moguću oklopnu zaštitu, najveću moguću snagu motora, najveću moguću pokretljivost i maksimalnu moguću snagu oružja.
Nikolaj Fjodorovič je samostalno isprojektirao i završio konstrukciju prototipa tenka, čija je zadać bila djelovanje u zoni graničnih parametara. Njegova oznaka je bila IS-7. Ovaj tenk je 1948. godine stigao na tenkovski poligon Kubinka, gdje je testiran po navedenim karakteristikama. Rezultati ispitivanja bili su šokantni za sve one koji su u njima sudjelovali.
Postoje sačuvani memoari Jevgenija Kulčitskog, glavnog ispitivača oklopne borbene tehnike SSSR-ovog Ministarstva prometnog inženjerstva. Kroz njih ćemo proći u kratkim crtama:
"Ja sam puno slušao o novom poslijeratnom tenku koji je nosio projektnu šifru "Objekt-260" (IS-7) i s nestrpljenjem sam iščekivao početak njegovog testiranja" – piše Kulčitski. Bez obzira na to što sam bio spreman vidjeti fundamentalno novi borbeni stroj, ostao sam zapanjen kolosalnim radom njegovih konstruktora i radnika tvornice tenkova iz Kirova. To je zaista teško riječima opisati. Veliki domovinski rat, koji se tek završio, zahtijevao je titansko naprezanje svih subjekata koji su u njemu sudjelovali. Činilo se, da u takvim uvjetima kroničnog iscrpljenja i zamora, teško može doći do prelaska na novu razvojnu razinu, kada je u pitanju oklopna borbena tehnika. Međutim, iako je prošlo vrlo malo vremena od njegovog završetka, napravljen je novi teški tenk koji je po svojim karakteristikama znatno nadmašio sve poznate tenkove tog vremena" – istaknuo je Kulčitski.
"Nijedna komponenta na novom tenku nije bila starog dizajna. Skoro sve što se moglo na njemu vidjeti po prvi put je primijenjeno u svjetskoj praksi. Ukazana mi je velika čast, što sam na testiranju prvi sjeo se za volan novog tenka. Teško je riječima opisati moje osjećaje. Pri brzini većoj od 60 km/h, s novim tenkom se vrlo lako upravljalo. Manipulacijama s ručicama i pedalama je bila vrlo lagana, dok su se brzine mijenjale doslovno s tri prsta. Stupanj upravljivosti s ovim tenkom je bio izvanredan u gotovo svim uvjetima. Doslovno sam htio zapjevati, dok sam sjedio na vozačkom mjestu! Takav osjećaj moći i istovremenog komfora se nije mogao zamisliti ni na jednom stroju. Pravu revoluciju izazvala je pojava sustava za hlađenje snažnog dizel motora koji je generirao više od 1000 konjskih snaga. To je bio izuzetan tenk" – konstatirao je Jevgenij Kulčitski, glavni ispitivač oklopne borbene tehnike SSSR-a, pri Ministarstvu prometnog inženjerstva.
Ukupna težina ove Šašmurinove "zvijeri na gusjenicama" je dostizala respektabilnih 68 tona. Posadu je činilo pet vojnika. Njegove dimenzije (dužina, širina i visina) su bile 10/3,4/2,48 metara. Gusjenice su imale sedam kotača. Osnovno naoružanje se sastojalo od glavnog topa kalibra 130 mm i čak osam mitraljeza. Na tenk je po prvi put postavljen teški mitraljez ruskog kontruktora Vladimirova koji je nosio oznaku KPVT kalibra 14,5 mm; bio je sparen s topom. Što se tiče mitraljeza borbeni komplet se sastojao od 7000 metaka, dok je broj granata kalibra 130 mm za top ograničen na 25 projektila. Ovaj tenk je pokretao motor koji je generirao snagu od 1050 KS. S punim spremnikom je mogao prijeći 300 km. Maksimalna brzina na putu je iznosila 60 km/h. Debljina prednjeg-frontalnog oklopa je iznosila 150 mm, dok je kupola bila zaštićena oklopom debljine 210 mm.
Ipak, ovo čudo od tenka nije primljeno u operativnu upotrebu bez obzira na oduševljene komentare probnih vozača koji su testirali novo naoružanje. Najvjerojatnije ga je u tome spriječio veliki broj novina koje su bile ispred svog vremena, koje su se prvenstveno odnosile na pogonski dio tenka. Tek krajem 20. stoljeća se pojavio tenkovski motor koji je mogao generirati više od 1000 konjskih snaga, u obliku plinske turbine (tenkovi T-80). Međutim, lakoća s kojom se upravljalo i manevriralo teškim tenkom IS-7, ni do današnjeg dana nije postignuta.
Danas se u muzeju oklopne borbene tehnike koji se nalazi u Kubinki, može vidjeti jedini prostali model ovog tenka.
Nešto više o glavnom konstruktoru tenka IS-7
Nikolaj Fjodorovič Šašmurin se rodio 13. listopada 1910.godine u Sankt-Peterburgu. Cijeli svoj radni vijek je proveo u ovom gradu (kasnije Lenjingradu) u okviru Kirovskog zavoda. Sudjelovao je i u konstruiranju modernog osnovnog borbenog tenka T-80. Umro je 1996. godine kao samac u svojoj vikendici koja se nalazila u blizini mjesta Kuženkino u okolici Sankt-Peterburga.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
