Kako je sovjetski izumitelj hidrogenske bombe postao borac za slobodu i ljudsko dostojanstvo?

Ullstein bild/Getty Images
U vrijeme SSSR-a Andrej Saharov predstavljao je dvostruku prijetnju, s obzirom na to da je bio nuklearni fizičar genijalnog uma i zlatnog srca. Ispostavilo se da je ova jedinstvena kombinacija opasnija od Molotovljevog koktela. Proslavio se kao otac sovjetske hidrogenske bombe i kao od jedan najprincipijelnijih i najznačajnijih disidenata.

Andrej Saharov (1921.-1989.)

Saharovljev put do javne ličnosti bio je kompliciran i trnovit. Odmalena je posjedovao jedinstvenu kombinaciju inteligencije i intuicije. Završio je Fizički fakultet Moskovskog državnog sveučilišta i bio primljen u Akademiju znanosti sa samo 32 godine, postavši tako njezin najmlađi član u povijesti. Za razliku od većine svojih kolega, ovaj izvanredni mladi znanstvenik odbio se učlaniti u Komunističku partiju, premda je u to doba to bio preduvjet za uspješnu karijeru.

1948. godine Saharov je postao dio tima koji je radio na hidrogenskoj bombi pod rukovodstvom čuvenog sovjetskog fizičara Igora Tama. To je naredna dva desetljeća bio Saharovljev posao i misija. U svom radu Saharov se pokazao kao briljantan teoretičar i izuzetan pronalazač. Njegove su ideje postavile temelje za obuhvatna istraživanja na polju termonuklearne energije.

Borba za ljudska prava

Kako su istraživanja napredovala, Saharov je počeo preispitivati moralnu dimenziju razvoja oružja za masovno uništenje.

"Osobno sam uvjeren da je čojvečanstvu potrebna nuklearna energija. Ona se mora razvijati, ali samo uz apsolutno zajamčenu sigurnost", vjerovao je znanstvenik.

1961. godine Saharov je apelirao na Nikitu Hruščova da ograniči nuklearna testiranja. Sovjetski je vođa odgovorio da znanstvenici trebaju znati svoje mjesto i držati se izvan politike. 1963. godine SSSR i SAD konačno su pristali na takva ograničenja u Sporazumu o zabrani nuklearnih testiranja u atmosferi, svemiru i pod vodom.

1968. Saharov je napisao brošuru "Misli o progresu, mirnoj koegzistenciji i intelektualnoj slobodi". Tekst je cirkulirao u obliku samizdata prije nego što je objavljen izvan Željezne zavjese, u The New York Timesu. Saharov je osudio utrku u nuklearnom naoružanju i pozvao na smanjenje nuklearnog arsenala. Također je pozvao na suradnju između SSSR-a i SAD-a, zalažući se da obje zemlje udruže napore u borbi protiv gladi, prenaseljenosti i zagađenja. Ubrzo je zatim Saharovljev proročanski esej preveden na 17 jezika. Njegove su ideje stjecale sve veću popularnost. 

Zbog objavljivanja ovog teksta Saharov je izgubio posao. Isključen je iz znanstvenog centra Arzamas-16, a 1969. vratio se na Institut za fiziku "Lebedev" u Moskvi kao stariji istraživač.

Saharov se ubrzo prestao obraćati političarima koji nisu mogli shvatiti njegove poruke. Okrenuo se onima koji su ga bili spremni čuti. Saharovljeve poruke bile su iskrene, jasne i direktne i upućene običnim ljudima. 

1975. godine Andrej Saharov napisao je knjigu o opasnostima totalitarizma, ekonomske stagnacije i represije etničkih manjina pod naslovom "Moja zemlja i svijet". Iste je godine dobio Nobelovu nagradu za mir zbog "neustrašive osobne posvećenosti očuvanju fundamentalnih principa mira".

Sovjetske su vlasti Saharovu zabranile odlazak u Oslo pa je nagradu u njegovo ime primila njegova supruga Jelena Boner.

"Sada i zauvijek namjeravam se čvrsto držati svojih uvjerenja u skrivenoj snazi ljudskog duha", zavjetovao se Saharov 1975.

Progonstvo i borba za slobodu

U prosincu 1979. Saharov je kritizirao odluku da se sovjetske trupe pošalju u Afganistan. Javno je svoju kritiku iznio u intervjuu za The New York Times. Ubrzo nakon toga oduzeta su mu sva državna priznanja i deportiran je iz Moskve.

Andrej Saharov proveo je sedam dugih godina u egzilu u gradu Gorkom (današnji Nižnji Novgorod), dok su agenti KGB-a pomno pratili njegove aktivnosti. 

19. prosinca 1986. godine Mihail Gorbačov, inicijator "glasnosti" i "perestrojke", osobno je pozvao Saharova i rekao mu da se može vratiti u Moskvu i nastaviti svoj "patriotski rad".

Saharovljev povratak označio je promjenu u odnosu prema disidentima u Sovjetskom Savezu. Na iznenađenje mnogih, Saharov je izabran za člana novoformiranog Kongresa narodnih zastupnika.

Unatoč sve lošijem zdravstvenom stanju, ono što je istaknuti znanstvenik mogao reći s govornice nije mogao nijedan drugi politički aktivist. Deseci milijuna stanovnika SSSR-a slušalo ga je s divljenjem i poštovanjem, a njegov je glas uvijek bio miran dok je govorio o svojim strahovima i sumnjama.

"Ja nisam profesionalni političar i možda me zato uvijek muče pitanja svrhovitosti i konačnih posljedica mojih djelovanja. Sklon sam misliti da samo moralni principi u kombinaciji s nepristranim mišljenjem mogu poslužiti kao kompas u ovim složenim i kontradiktornim problemima", rekao je Saharov jednom prilikom. 

Nuklearni fizičar i borac za ljudska prava preminuo je od srčanog udara 14. prosinca 1989. godine. Bilo mu je samo 68 godina. Deseci tisuća sovjetskih građana došli su se oprostiti od njega. Njegov je pogreb tako postao neka vrsta protesta u borbi za njegove ideale: slobodu i ljudsko dostojanstvo.

Još više zanimljivih priča i videa na Facebook stranici Russia Beyond:
Više

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće