"Potmuo šum, kao dubok uzdah, a onda mrtva tišina": Najstrašniji potresi u povijesti SSSR-a

Razaranje Ašhabada

Ašhabad, 6. listopada 1948.

Stanislav Koritnikov/Sputnik

6. listopada 1948. godine oko jedan sat poslije ponoći prijestolnicu Turkmenske SSR Ašhabad pogodili su snažni potresi od 7 do 10 stupnjeva Richtera. Slabe prizemne kuće od zemlje, koje su uglavnom činile grad, počele su se raspadati, sahranjujući pod sobom mnoge njegove stanovnike.

"Nestalo je struje... U potpunom mraku koji je zavladao tijekom nekoliko sekundi čula se lomljava kuća koje padaju, pucanje nosećih greda", prisjećao se potpukovnik medicinske službe Tihon Boldirjev. "Potmuo šum, kao dubok uzdah, pronio se gradom, a odmah je zatim nastupila mrtva tišina. Zrak je bio prepun guste zagušljive prašine. Ni zvuka, ni vapaja za pomoć, ni glasa od životinja, kao da je pod ruševinama pomrlo apsolutno sve živo. Tek poslije nekog vremena počeli su se pojavljivati prvi znaci života: uzvici koji traže pomoć, stenjanje povrijeđenih, dječji plač, naricanje za poginulima."

U industrijskim poduzećima, kojih je u Ašhabadu bilo preko dvije stotine, dolazilo je do požara. Stanovnici su pokušavali iz ruševina izvući svoje bližnje, često bez uspjeha. Pored svih užasa, iz porušenog lokalnog zatvora pobjegli su zatvorenici, koji su u policijskim stanicama pokupili oružje. U gradu su počele pljačke, razbojništva i ubojstva.

Ašhabad nakon potresa

Državni arhiv Turkmenistana

Kako bi se spasili ljudi i otklonile posljedice katastrofe, u Ašhabad su upućeni vojska, policijske snage, medicinsko osoblje, lijekovi, hrana, odjeća, građevinski materijal i tehnika. S obzirom na to da su sve bolnice bile porušene, poljske bolnice organizirane su na ulicama. Zbog mogućnosti gangrene zbog vrućine liječnici su povrijeđenima morali amputirati udove, koji bi u normalnim uvjetima bili spašeni.

Jedan od najrazornijih potresa u povijesti odnio je živote od 30 do 100 tisuća stanovnika Ašhabada i okoline. 1949. godine prijestolnica Turkmenistana počela se graditi praktički iz temelja.

Uništenje Severo-Kuriljska

Severo-Kuriljsk prije tsunamija

Pastvu.com

5. studenog 1952. godine 130 kilometara od poluotoka Kamčatke u Tihom oceanu dogodio se snažan potres od 9 stupnjeva Richtera. U 5 sati ujutro podzemne potrese osjetili su stanovnici priobalnih područja Sovjetskog Saveza.

Razaranja u naseljima bila su relativno mala: pukotine u zemlji i napuknuti zidovi zgrada. Međutim, potres je izazvao mnogo strašniju pojavu: tsunami. A on je bio fatalan za jedan sovjetski grad.

Severo-Kuriljsk nakon tsunamija

Pastvu.com

Prvi je val udario u Severo-Kuriljsk na otoku Parašumiru Kurilskog arhipelaga 20 minuta nakon potresa. "... Nismo stigli doći do gradske uprave, kad smo začuli snažan huk, a zatim tresak iz pravca mora", prisjećao se poručnik državne sigurnosti Derjabin: "Kada smo se osvrnuli, vidjeli smo vodeni zid velike visine, koji je s mora jurio na otok... Dao sam naređenje da se otvori vatra iz osobnog oružja i viče: 'Ide voda!' uz istovremeno povlačenje ka brdima. Kada su čuli buku i viku, ljudi su počeli bježati iz stanova u onome što su imali na sebi (većina u rublju i bosa) i trčati ka brdima."

Pola sata poslije prvog vala naišao je drugi, još razorniji val visok 20 metara. Ljudi su do tada, misleći da je sve već gotovo, sišli s brda i vratili se kućama. Zid vode koji se na njih obrušio izazvao je najveću nesreću. "Svuda po zemlji bila su razbacana tijela...", prisjećao se Lav Dombrovski: "Jedan čovjek je visio s dizalice. Samo jedna kuća nije porušena, napravljena od ploča. Ali ostala je samo njezina osnova, dok su krov, vrata i prozori bili odvaljeni."

Severo-Kuriljsk nakon tsunamija

Pastvu.com

Treći val koji je ubrzo uslijedio odnio je u more sve ono što se moglo odnijeti. Pored obale u vodi, izmiješane s tijelima plivale su čitave kuće, krovovi i krhotine. Prema službenim podacima, u nesreći u Severo-Kuriljsku poginulo je 2336 osoba, preko polovice stanovnika grada.

Tragedija u Armeniji

Spitak

Aleksandar Graščenkov/Sputnik

Potres u Spitaku snage 9 stupnjeva Richtera trajao je samo pola minute, ali za to je vrijeme porušena polovica Armenske SSR. Energija oslobođena u zoni rasjeda zemljine kore 7. prosinca 1988. godine bila je jednaka eksploziji deset atomskih bombi bačenih na Hirošimu.

Epicentar razornog potresa bio je grad Spitak na sjeveru zemlje. "Najprije se čuo jak tresak. Nekoliko sekundi kasnije zemlja je počela drhtati. Potres me je bacio metar i pol u stranu", kaže Gajk Margarjan. "Ustao sam, pokušao izaći iz sobe, ali nisam uspio, jer se za nekoliko sekundi ponovio udar i zemlja se počela tako tresti da se nije moglo stajati na nogama."

Drugi udar je bio znatno snažniji od prvog. Višekatnice su padale kao kuće od karata, sahranjujući one koji se nisu uspjeli izvući. Asfalt se podigao i formirao valove. U obližnjim planinama pojavila se pukotina duboka 6 metara i duga 37 kilometara. 

Od grada Spitaka praktički ništa nije ostalo. Osim toga, u potresu je stradalo još dvadesetak gradova i oko 300 sela. Poginulo je od 25 do 45 tisuća ljudi, 140 tisuća ljudi do kraja života je živjelo s invaliditetom, a preko pola milijuna je ostalo bez krova nad glavom.

Spitak, 9. prosinca 1988.

Martin Šahbazjan/TASS

Armeniji su u pomoć upućeni svi raspoloživi resursi Sovjetskog Saveza. 111 zemalja svijeta u zonu potresa je poslalo humanitarnu pomoć. Uz pomoć snaga vojske i dobrovoljaca iz ruševina je spašeno 16 tisuća ljudi, a iz pogođenih područja ukupno je izvučeno preko 40 tisuća povrijeđenih. 

Spitak

Igor Mihalev/Sputnik

"Najstrašnija stvar nisu bili poginuli, pokriveni tepisima, dekama, prekrivačima na cvjetiće, koji su ležali na stadionima, trgovima ili jednostavno preko razvaljenih pločnika", prisjećala se novinarka Natalija Kozlova. "Najstrašniji su bili preživjeli. Oni su se kretali sporo, kao utvare, nitko od njih više nije vikao i čak su tiho govorili... Ovi ljudi su odgovarali na pitanja, ako biste ih nešto pitali, ako biste ih uzeli za ruku i vodili, išli bi s vama, ali ako biste im pustili ruku, oni bi se okrenuli i odlazili u suprotnom smjeru."