Sjedinjene Države pripremile su krajem 1940-ih desetak planova za napad na SSSR. Svi su oni bili zasnovani na masovnom nuklearnom bombardiranju najvećih industrijskih centara Sovjetskog Saveza. Amerikanci su si to mogli priuštiti zahvaljujući privremenom monopolu na atomsku bombu i ogromnoj floti. Avionima na velikim visinama nisu se mogli suprotstaviti ni zenitna artiljerija ni lovci s klipnim motorima. U ljeto 1950. godine, kada je izbio rat u Koreji, međunarodna je situacija bila toliko zategnuta da je Staljin postavio konstruktorima zadatak da u najkraćem mogućem roku osiguraju zaštitu Moskve od masovnog avionskog napada (1200 bombardera) s bilo koje strane i ta je zaštita morala biti apsolutna. Čak i ako bi se do prijestolnice probilo nekoliko aviona s nuklearnim bombama, to bi, naravno, bio neprihvatljiv rezultat.
Zaštita složena koliko i atomska bomba
Proračuni su pokazali da je za zaštitu na takvoj razini neophodno 56 startnih pozicija protuzračnih raketa koje bi bile razmještene u dva koncentrična kruga oko glavnog grada. Vanjski bi bio udaljen 85-90 km od centra Moskve i imao bi 34 artiljerijska sustava. Zadatak unutarnjeg kruga bio bi presretanje bombardera koji su probili prvu liniju obrane i imao bi 22 sustava.
Bilo je planirano da se svaki startni položaj opremi višekanalskim radarom tako da se istovremeno može gađati 20 ciljeva, sa 60 raketa u lanserima, da se ne gubi vrijeme na punjenje istog lansera. Sustav bi imao 14 moćnih radara i to 10 na vanjskom i 4 na unutarnjem krugu.
Ništa od nabrojanog u tom trenutku još uvijek nigdje nije postojalo. Pavel Kuksenko, s kojim se Staljin savjetovao, rekao je da je ovaj sustav PZO po složenosti ravan nuklearnom projektu.
Radovi na stvaranju svih komponenata sustava izvodili su se paralelno. Institut NII-20 (danas VNIIRT) pravio je radar A-100 velikog dometa. Konstruktorski biro KB-1 (danas odjeljenje koncerna PZO "Almaz-Antej") projektirao je opći izgled sustava i njegov najsložniji dio, tj. radar za praćenje ciljeva i navođenje raketa. Taj radar je funkcionirao u centimetarskom dijapazonu, imao je futuristički izgled i oznaku B-200. Ogledno-konstruktorski biro "Lavočkin" napravio je raketu V-300. Na projektu su radili deseci organizacija u cijeloj zemlji, a financirala ga je prva (nuklearna) uprava pri Vijeću ministara SSSR-a.
Vitalij Kuzmin
Radar kružnog skeniranja A-100 "Kama" napravljen je za tri godine. Radarska stanica B-200 i rakete V-300 poslane su na testiranje na poligon Kapustin Jar u rujnu 1952. godine. Osam mjeseci kasnije sustav je jednom raketom oborio avion-metu Tu-4 na visini od 7 kilometara. Uzgred, kao i u slučaju nuklearnog projekta, generalitet nije bio upoznat s detaljima sustava S-25. Zato je 1953. godine zapovjedništvo protuzračnih snaga zahtijevalo komparativno testiranje, jer ugledni generali nisu mogli povjerovati da su nekakve leteće "petrolejke" učinkovitije od njihovih topova koji su korišteni u ratu. Nakon probnih gađanja više nisu imali nikakvih pitanja.
"Pradjed" sustava S-300
Oko Moskve su se 1954. godine počeli graditi startni položaji. Oni su spojeni betonskim cestama-obilaznicama (danas su to federalne ceste A-107 i A-108, koje toliko vole vozači kamiona). Godinu dana kasnije ruska je vojska u eksploataciju uvela sustav S-25 "Berkut". Bio je to sustav s velikim inovacijama, gdje je svaka komponenta bila pionirski pothvat bez premca u svijetu: operativno-strateški sustav PZO, višekanalske radarske stanice, rakete s vertikalnim startom... Sustavi S-25 organizirani su u raketne pukovnije i 4 raketna korpusa od kojih je formirana Prva armija PZO za posebne namjene. Ona, nakon izvjesnih izmjena, i danas čuva nebo nad Moskvom.
Otkako je "Berkut" uveden u eksploataciju, naglo se smanjio broj stranih aviona koji pokušavaju povrijediti zračni prostor Sovjetskog Saveza. Ovaj je sustav 30 godina bio na borbenom dežurstvu i, srećom, nijednom nije primijenjen u svrhe za koje je predviđen. Tehnologije sustava S-25 iskorištene su u mobilnom sustavu S-75, kojim je oboren Powersov U-2 i u sustavu S-125, kojim je oboren "nevidljivi" F-117, a kasnije su iskorištene i u novim sustavima, pa i u raketnom sustavu S-300, koji je tijekom 1980-ih postavljen umjesto "Berkuta" da čuva nebo iznad Moskve.