Nesvakidašnji zločini u carskoj Rusiji

Čovjek koji je otišao bestraga 

Konstantin Korovko bio je prevarant sretne ruke. Ne znaju se ni mjesto ni vrijeme njegove smrti, što je rijetkost za čovjeka koji je ukrao milijune. S obzirom na to da je rođen 1876. godine u kozačkoj obitelji, Korovko je stekao prilično dobro obrazovanje. Naime, on je 1906. godine postao diplomirani agronom i proizvodni tehnolog. Međutim, njegovo je glavno zanimanje bilo uzimanje novca od investitora i nevraćanje istog.

Korovko je tijekom 1910-ih mamio bogate zemljoposjednike i trgovačke zadruge da ulažu novac u kožare, rudnike soli i naftne bušotine na Sjevernom Kavkazu koje je on reklamirao. Svoje potencijalne dioničare Korovko je očarao velikim fotografijama cisterni i parobroda. Poduzeća koja je on reklamirao nisu nikada postojala, ali je njegov uredu Sankt-Peterburgu bila ukrašen lijepim stolovima od hrastovine, a njegovi su službenici tipkali na švicarskim pisaćim strojevima. Cilj je svega toga bio ostaviti snažan utisak na partnere. Korovko je do 1912. godine od raznih zadruga skupio nekoliko milijuna rubalja, a tada je prosječna mjesečna plaća iznosila svega 30-40 rubalja. 

Jedan dioničar je 1912. godine otišao na mjesto gdje je trebao biti rudnik soli i nije ništa našao. Nakon ovog slučaja Korovko je uhićen. Međutim, na njegovom računu u banci nije bilo novca. On je sav novac ili trošio, ili ga je negdje krio. Na sudu je Korovko optužio svoje partnere da su ga prekinuli u poslu, rekao je da još uvijek priprema izgradnju rudnika i tvornica za koje je dobio novac. Korovko nije optužen za krađu, s obzirom na to da su dioničari i sami snosili dio odgovornosti za svoj novac. On je proveo u zatvoru samo dvije godine, koliko je trajalo suđenje.

Nakon revolucije Konstantin Korovko pobjegao je u Rumunjsku, gdje mu se gubi svaki trag. Pričalo se da je kasnije viđen u Argentini gdje se, navodno, bavio prodajom mesa.

Monstrum pokajnik

Vitold Gorski ubio je cijelu obitelj jer mu je bio potreban novac, ali novac nije uzeo. Jedno od najmonstruoznijih ubojstava u carskoj Rusiji izvršio je 18-godišnji gimnazijalac 1. ožujka 1868. godine u Tambovu.

Gorski je privatno davao satove 11-godišnjem sinu Ivana Žemarina, bogatog tambovskog trgovca. Bogatstvo trgovačke obitelji očigledno je ostavilo na njega snažan dojam. On je ukrao od poznanika revolver i naručio da mu kovač napravi tešku željeznu šipku. Kada Ivan Žemarin i njegova supuga nisu bili kod kuće, Gorski je nožem ubio svog učenika, iz pištolja je ubio majku Ivana Žemarina, njegovog domara i kuharicu. Kada se Žemarinova žena neočekivano vratila kući s četverogodišnjim sinom i sobaricom, Gorski je i njih pobio, a zatim napustio kuću ne uzevši ni novac ni skupocjeni nakit.

Ubrzo je uhićen kao najočigledniji osumnjičeni. Na sudu je Gorski priznao zločin i rekao da ništa iz kuće nije ukrao. Kad mu je izrečena smrtna kazna, on je dao izjavu u kojoj je rekao da je izvršio ubojstvo s ciljem da opljačka kuću, ali ništa od Žemarinove imovine nije uzeo "jer je osjetio pokajanje i sažaljenje prema žrtvama zločina". Kao uzrok ovako monstruoznog ubojstva Gorski je naveo i "krajnje siromaštvo svoje obitelji". Molba da bude pomilovan odbačena je, ali je car Aleksandar II. zamijenio smrtnu kaznu doživotnom robijom.

U ruskom društvu se u ono vrijeme mnogo pričalo o ovom jezivom slučaju. U više navrata ga spominju junaci romana "Idiot" Fjodora Dostojevskog.

Živi pokopani

Mnogi u Rusiji protivili su se carskom popisu stanovništva 1897. godine. Takvih je pogotovo bilo među neobrazovanim seljacima. Širile su se panične glasine da se stanovništvo popisuje kako bi se seljaci nekud preselili ili prisilili da plaćaju veći porez. Starovjerci su mrzili popis kao "antikristovu rabotu" i posebno su se plašili toga što svaki popisani stanovnik dobiva svoj broj. Najveći fanatici među starovjercima došli su do zaključka da je vrijeme da odu s ovoga svijeta.

Tako je 23. prosinca 1896. godine na području Tiraspolja (danas glavni grad Pridnjestrovlja, samoproglašene Moldavske Republike) izvršen pogrebni obred u kojem je sudjelovalo devet starovjeraca. Oni su legli u grob i čekali su da ih njihov subrat Fjodor Kovaljov zatrpa ciglama. Među sahranjenima su bile i njegova žena Ana i njihove dvije kćeri. Kovaljov je to učinio na molbu samih sahranjenih. Četiri dana kasnije na isti je način sahranio još šestero ljudi, a u veljači 1897. još četvero, uključujući i svoju sestru, da bi 28. veljače 1897. sahranio još šestero, među njima majku i brata. 

Kovaljov je uhićen u travnju 1897., ali detalji njegovog zločina nisu objavljeni, jer vlasti nisu htjele skretati pažnju javnosti na strašnu neprosvijećenost starovjeraca. Car Nikolaj II. naredio je 1898. godine da se Fjodor Kovaljov pošalje u Suzdaljski pravoslavni manastir gdje je živio pod strogom kontrolom. Kovaljov je oslobođen 1905. godine. Ponovo se oženio i dobio tri sina.