Braća Starostin: Kako su četvorica poznatih nogometaša završila u gulagu

Arhivska fotografija
Staljinove represije nisu mimoišle čak ni narodne ljubimce i prvake. Zašto se nogometaši "Spartaka" nisu sviđali "vođi naroda"?

Braća Nikolaj, Aleksandar, Andrej i Petar Starostin bili su nogometaši poznati u cijelom SSSR-u. Igrali su u sovjetskoj reprezentaciji i u moskovskom "Spartaku". Više puta su pobjeđivali na različitim turnirima. Navijači "Spartaka" još uvijek poštuju Starostine. U Moskvi čak postoji i ulica koja nosi ime najstarijeg brata Nikolaja Starostina. Međutim, čak ni ljubav cijelog naroda nije ih spasila od Staljinovih represija.

Grafit: portret Nikolaja Starostina u ulici koja nosi njegovo ime, istočni dio Moskve.

Kako su se Starostini proslavili?

Nikolaj Starostin je 1934. godine pozvan da bude sportski organizator u dobrovoljnom sportskom društvu "Spartak". Tada su se dobrovoljna sportska društva osnivala u okviru ministarstava i drugih službi, pa je i "Spartak" nikao iz kružoka fiskulture u poduzećima Industrijske kooperacije, nevladine organizacije koja je obuhvaćala ogroman broj sitnih proizvođača u sferi lake i prehrambene industrije.

U spomenutim krugovima osnovan je nogometnih klub "Spartak". Financiralo ga je društvo, a podržavali su ga obični ljudi, a ne predstavnici vojske ili drugih državnih struktura. Zato je "Spartak" stekao epitet "narodnog kluba". 

Moskva, Rusija, 27. kolovoza 2014. Spomenik starijoj braći Starostin, koja su igrala u nogometnom klubu

Sva četiri brata postala su igrači "Spartaka", a Nikolaj je još postao i vođa ekipe te se bavio organizacijom. Talentirani nogometaši odmah su donijeli ekipi nekoliko pobjeda na različitim turnirima.

SSSR u to vrijeme nije sudjelovao na olimpijadama i prvenstvima, tretirajući te turnire kao "buržoazijske" i štetne. Ali sovjetski su sportaši odlazili na međunarodna natjecanja radničkih organizacija. "Spartak" je 1937. trijumfalno pobijedio na nogometnom turniru Treće ljetne radničke olimpijade u Antwerpenu (Belgija).

Iste te godine spartakovci su sudjelovali u paradi fiskulture na Crvenom trgu, manifestaciji koju je Staljin jako volio. Nogometaši su prošli ispred Staljina u ogromnoj kopački s natpisom "Spartak – Španjolska (Baskija) 6:2". Bio je to rezultat meča protiv Španjolaca, održanog uoči parade.

Kako su Starostini pali u nemilost?

U timu nogometnog kluba

"Spartak" je više puta pobjeđivao i unutar SSSR-a, i to klubove koji su pripadali određenim službama. Među njima je bio i "Dinamo", klub Narodnog komesarijata unutarnjih poslova (NKVD). Pričalo se da je rukovodstvo NKVD-a bilo ljuto zbog toga što "narodni" pobjeđuju "naše".

NKVD je 1937. godine izdao ukaz o represiranju "bivših kulaka, kriminalaca i drugih antisovjetskih elemenata". Tako je otpočeo Veliki teror Staljinovog razdoblja. Svatko je mogao biti proglašen "antisovjetskim elementom".

"Spartakovi" prvaci putovali su u buržoazijske zemlje, a NKVD je sve kontakte sovjetskih građana sa strancima tretirao kao sumnjive. Tako su 1937. godine mnoge sovjetske novine optužile "spartakovce" da na tim putovanjima nogometaši rasipaju "narodni" novac prikupljen dobrovoljnim prilozima članova svoga sportskog društva.

Pored toga, nogometaši su optuženi da od tog novca primaju plaću, a to je bilo zabranjeno, jer u SSSR-u nije postojao profesionalni sport. Svi su sportaši bili amateri i nisu dobivali novac.

Igrači u ekipi

"Moramo odlučno očistiti sportska društva, i konkretno ’Spartak’, od buržoazijskih prevrtljivaca, prljavih poduzetnika koji zavlače ruke u društvenu kasu", pisao je list Komsomoljska pravda.

I u okruženju Starostinih su 1937. godine počela uhićenja. Mnogi su bili osumnjičeni za sudjelovanje u zavjeri i organiziranju atentata na samog Staljina za vrijeme fiskulturne parade. Na saslušanju je jedan sportaš podlegao pritiscima i izjavio da u "Spartaku" djeluje kontrarevolucionarna teroristička grupa na čijem čelu je osobno Starostin.

Kako su Starostini dospjeli u zatvor?

Starostini nisu uhićeni za vrijeme Velikog terora. Smatralo se da osnivači "Spartaka" imaju neku vezu u NKVD-u. Kasnije je, međutim, rukovodstvo komesarijata smijenjeno, pa su 1942. godine uhićeni Nikolaj, Petar i Andrej Starostin. Svoj trojici su pripadnici NKVD-a iste noći iznenada upali u stanove. Pola godine kasnije u zatvor je strpan i četvrti brat Aleksandar, koji se tada upravo vratio s fronta. 

Starostini su kasnije u memoarima opisali kako su ih istražitelji pola godine saslušavali, tukli i maltretirali s namjerom da izvuku iz njih priznanje da su braća sudjelovala u zavjeri protiv Staljina i u organiziranju atentata na vođu. Ali braća nisu imala što priznati.

Na kraju su na jednom suočavanju odlučili "priznati" manje "prekršaje" kako bi izbjegli daljnja saslušanja i mučenja. Aleksandar i Andrej priznali su tobožnje rasipanje društvenog novca. Pripisana im je "pohvala buržoazijskog sporta i pokušaji da se buržoazijske manire infiltriraju u sovjetski sport". Petar je priznao da je kritizirao kolhoze i male plaće pa mu je pripisana antisovjetska agitacija. Sva trojica su osuđena na deset godina robije.

Kako su Starostini preživjeli logore?

Sva četvorica su poslana u različite logore, ali su u neku ruku bili sretni. Ako ništa drugo, bar su izbjegli strijeljanje. Svi osim Nikolaja osuđeni su na težak robijaški rad. Petar se sjećao zime 1944. godine kao možda najtežeg razdoblja u svom robijanju: "Striktno se provodi Staljinova naredba da se brutalno kažnjava odbijanje radnih obaveza, čak i strijeljanjem. Zbog toga izlazimo na posao koristeći posljednje kapi snage. Mnogi su usput padali od iscrpljenosti. Umiralo je i po 40 ljudi na dan." On je dnevno dobivao samo 750 grama kruha. U jeku rata robijašima je smanjen obrok, a povećana dnevna norma, tako da su morali još više raditi za potrebe fronta.

"Pripadnost svijetu nogometa bila je najbolja zaštita", napisao je Nikolaj. On je imao više sreće, jer nije poslan na teške radove. Umjesto toga je odmah postavljen za trenera zatvorskog tima. Da ironija bude veća, kasnije je prebačen na Daleki istok Rusije da trenira tamošnji "Dinamo". Zatim mu je dozvoljeno čak i da živi izvan zatvorskog kruga i da dovede obitelj.

Kako je Staljin spasio Starostina?

Ono što se dogodilo 1948. godine Nikolaj Starostin će kasnije okarakterizirati kao "istinit događaj s nevjerojatnim scenarijem". Pozvali su ga na telefon i rekli mu da je na vezi osobno drug Staljin. Ispostavilo se da je poznatom nogometašu telefonirao Staljinov sin Vasilij. On je bio poznat kao pokrovitelj sporta. Ovoreno je rekao Nikolaju da se bori za njegovu slobodu: "Zatvorili su vas bez razloga, to je jasno kao dan." 

Nikolaj Starostin, sovjetski nogometaš, zasluženi majstor sporta SSSR-a, osnivač nogometne ekipe

Zahvaljujući protekciji Vasilija Staljina Starostin je dobio posao u tvornici i svaki mu se dan ispunjene norme računao kao dva dana zatvorske kazne. Tako je nakon dvije godine Nikolaj ranije pušten na slobodu.

Vasilij Staljin je želio da Starostin trenira njegov nogometni tim ratnog zrakoplovstva. Trener je doveden u Moskvu i vraćena mu je dozvola stalnog boravka u njegovom starom stanu. Ali čak ni svemoćni Staljinov sin nije mogao otvoreno kršiti zakone, a bivši robijaši nisu smjeli živjeti u radijusu od 100 kilometara od Moskve, tako da je Starostinu ta dozvola boravka ubrzo anulirana. Tada je Vasilij Staljin još jednom pokušao zadržati talentiranog trenera u Moskvi, primivši ga u svoj stan. Kasnije je Starostin u memoarima ironično opisivao tu "tragikomičnu" situaciju "ličnosti koja je bliska s djetetom tiranina" od koga je bio "osuđen ne odvajati se". "Zajedno smo odlazili u stožer, na treninge, u vikendicu. Čak smo spavali na jednom vrlo širokom krevetu. Vasilij Josifovič je obavezno prije spavanja stavljao pištolj pod jastuk", napisao je Starostin u knjizi "Nogomet kroz godine".

Jednom prilikom, kada je Vasilij poslom otputovao iz Moskve, pravosudni organi došli su po Starostina, spakirali ga u vlak i tako otjerali iz grada. Staljinov sin ga je ponovo vratio u Moskvu, ali je ubrzo zatim Starostin zbog grubog kršenja pravila boravka poslan u Kazahstan. Tamo je trebao ostanti doživotno, ali je nakon smrti Josifa Staljina 1953. godine rehabilitiran pa mu je dozvoljeno da se vrati u Moskvu.

Kako su se braća Starostin vratila nogometu? 

Andrej Petrovič Starostin (1906.-1987.), zasluženi majstor sporta, sovjetski nogometaš, obrambeni igrač, 1957.

Nakon Staljinove smrti i ostala su braća puštena na slobodu. Petar je odlučio ne vraćati se nogometu. On je postao inženjer. Robija mu je ozbiljno narušila zdravlje, imao je težak oblik tuberkuloze, a zbog ozeblina mu je amputirana noga. Umro je 1993. u svojoj 84. godini.

Ostala trojica su se vratila omiljenom sportu i bavila se njime do kraja života. Andrej je predvodio reprezentaciju SSSR-a, a Aleksandar je postavljen na čelo Nogometne federacije. Obojica su umrla tijekom 1880-ih.

Nikolaj se vratio u rodni "Spartak", na čelo sportskog društva, i na toj je funkciji ostao sve do 1992. godine. Nakaon raspada SSSR-a sudjelovao je u stvaranju Profesionalne nogometne lige Rusije. Živio je 93 godine. Umro je 1996. i ostao zapamćen u povijesti kao jedan od najznačajnijih predstavnika sovjetskog i ruskog nogometa.

Još više zanimljivih priča i videa na Facebook stranici Russia Beyond:
Više

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće