Kako su ruski mornari osnovali otočnu državu u Baltičkom moru

"Sovjetska republika mornara"

Na ideju da se na otoku Nargenu (današnji otok Naissaar) u blizini estonske obale osnuje neovisna "republika" došao je stariji pisar s ruskog bojnog broda "Petropavlovsk" Stepan Petričenko u prosincu 1917. godine. Za to je izabrao najpovoljniji mogući trenutak.

Nargen

Migro

Rusija se tada još nije stigla oporaviti od nedavnog boljševičkog prevrata. Njezina vojska, umorna od višegodišnjeg krvoprolića, do tada je već bila moralno razrušena. Osim toga, pažnja čitave zemlje bila je usmjerena ka Brest-Litovsku, gdje je 15. prosinca sklopljeno primirje s Njemačkom i gdje su počeli pregovori o dugo očekivanom miru.

Zato nitko nije spriječio 90 mornara Baltičke flote da uzmu pod kontrolu otok Nargen, nekoliko kilometara od grada Revala (Tallinn) i proglase "Sovjetsku republiku mornara i graditelja". Oni su formalno koristili politički sustav sovjetske Rusije s vladom u formi Sovjeta narodnih komesara i njegovim predsjednikom (bio je to Petričenko). U stvarnosti je na otoku zavladala potpuna anarhija. 

Stepan Petričenko

Javna domena

Otok "slobode"

Nekoliko stotina lokalnih stanovnika, uglavnom estonskih Šveđana, nemilosrdno je eksploatirano. Uvedeni su potpuno proizvoljni porezi. U suštini, mornari su uzimali sve što su htjeli i kad su htjeli. Žene su silovali bez ustezanja.

Kada su resursi počeli presušivati, Petričenko se počeo okretati gradu Revalu. Za građane to nije slutilo na ništa dobro, jer u njegovim rukama nije bio nekakav pusti otok, nego "kopneni čvor" od izuzetnog strateškog značaja.

Iako je otok bio malen (18 kvadratnih kilometara), bio je doslovno pretrpan brojnim utvrdama i artiljerijskim baterijama, koje su napravljene kako bi učinkovito spriječile prilaz neprijateljskih brodova Revalu. A sada je ovo oružje bilo usmjereno prema gradu. 

Selo na otoku Nargenu

Julij Klever

Prijeteći da će potpuno uništiti pola grada (što je dalekometnim oružjem bilo sasvim moguće učiniti), mornari su od stanovnika grada tražili da ih opskrbljuju hranom, alkoholom, kao i da im šalju zatvorenike iz lokalnog zatvora za čišćenje snijega i druge radove.

Krah

Veći dio vremena mornari Nargena provodili su u pijančevanju, ali su ipak pratili politički život u "susjednoj" Rusiji. Vlada "republike" bila je duboko ogorčena vijestima koje su stigle iz Brest-Litovska o tome da boljševici planiraju Nijemcima dati čitavu baltičku obalu i izražavala je spremnost da se s neprijeteljem bori do kraja.

Međutim, ispostavilo se da je borbeni duh ove komune počivao samo na riječima. U veljači su pregovori između boljševika i Nijemaca prekinuti i njemačka je vojska nastavila borbena djelovanja, do kraja mjeseca stigavši do Revala.

Iako je garnizon Nargena posjedovao dovoljno vatrene moći da zaštiti otok i obrani grad, odlučio je pobjeći. 26. veljače, ne pruživši nikakav otpor i ne uništivši prethodno utvrde i oruđe, mornari su se ukrcali na brod i otišli u Helsingfors (Helsinki), a zatim u Petrograd (Sankt-Peterburg). Pritom su na otoku ostavili desetak mrtvih pijanih drugova.

Javna domena

Nakon neslavnog kraja Nargenske republike, njezin vođa Stepan Petričenko ne samo da nije pao u zaborav, nego je čak odigrao ključnu ulogu u događaju koji je uzburkao čitavu sovjetsku Rusiju. U ožujku 1921. godine u mornaričkoj bazi u Kronštadtu pored Petrograda tisuće mornara Baltičke flote, "ponos i dika revolucije", pod njegovim se vodstvom pobunilo protiv diktature boljševika.