O prijelomnoj bitci Velikog domovinskog rata napisane su stotine povijesnih istraživanja, ali atmosferu rata najbolje prenose svjedočanstva sovjetskih i njemačkih vojnika koji su se našli na granici između života i smrti. U arhivi lista RG čuvaju se pisma iz 1943. godine. Dok su pisma boraca Crvene armije prepuna detalja iz života i opisa svakodnevice, što govori o njihovoj uvjerenosti u pobjedu, raspoloženje vojnika Wehrmachta može se opisati kao malodušno.
"Zapanjujuća je potpuna iracionalnost predodžbe koju su njemački vojnici imali o svojoj ulozi u ovom ratu. Tako su, na primjer, česti pogrdni izrazi na račun 'ove proklete Rusije' i 'divljih Rusa', ali praktički se ne nailazi na misao o tome da njih, Nijemce, ovamo, u Rusiju, nitko nije zvao, da su oni došli kao okupatori i dobili zasluženu kaznu. Osjećaj krivice također se ne sreće, već samo sažaljenje prema sebi, ljudima koji su se (s njihove točke gledišta, nezasluženo i nepravedno) našli u ovako teškom položaju", smatra doktorica povijesnih znanosti Jelena Senjavska.
Iz dnevnika dočasnika Josepha Schaffsteina:
"23. listopada. Lozinka: Staljingrad. 28. listopada. Ovdje je pravi pakao. Bombarderi koji pikiraju i artiljerija. 29. listopada. Za mene žestok dan... Strahovita aktivnost ruske avijacije. 2. studenog. Noću kolosalna aktivnost avijacije. Glavu mi ne napušta misao da mi je kraj blizu. Naši napadi su bezuspješni. Zapovjednik čete Lar je ubijen. 3. studenog. Dočasnik Friedrich je ubijen. 8. studenog. Opet i opet zralni napadi. Nitko ne zna hoće li sljedećeg sata još biti u životu..."
Iz dnevnika časnika F. P. iz 8. lakog puškomitraljeskog parka 212. pukovnije:
"15. siječnja. Koliko ćemo još trpjeti ovo bijedno stanje i hoće li uopće ikada biti bolje? Sve vrijeme nas vreba neprijatelj. Jedan drugom želimo smrt. S obzirom na to da smo opkoljeni i nemamo dovoljno streljiva, prisiljeni smo sjediti i čekati. Izlaza iz obruča nema i neće ga biti."
Iz pisma višeg stražmeštra Paula Muellera, p/p 22468, ženi, od 31. prosinca 1942.
"Svakog dana se pitamo: gdje su naši spasitelji, kada će nastupiti čas izbavljenja, kada najzad? Hoće li nas do tada Rus već ubiti..."
Iz pisma desetnika Richarda Kruga, p/p 21632, bratu. 29. prosinca 1942.
"...Kod nas stvari stoje loše, hrane je vrlo malo: štruca kruha na tri čovjeka za dva dana i vrlo oskudan ručak. Kako bih rado sada pojeo napoj kojim se kod kuće hrane svinje..."
A radi usporedbe navodimo i pismo od 8. rujna 1942. godine mornaričkog pješadinca Viktora Barsova:
"Zdravo da ste, dragi moji! Oprostite što nisam dugo pisao. Nije bilo po mojoj volji. Kao prvo, bio sam opkoljen, kao drugo, vode se žestoke borbe. Nemam kada pisati pisma, a i papir s kovertom nije tako lako nabaviti. Pišem vam sada, koristeći kratak prekid vatre. Živ sam, zdrav, hranim se odlično, jer Domovina za nas, zaštitnike grada Staljingrada, ne žali ništa, ali i mi smo za Domovinu spremni sve žrtvovati, pa i sam život. Staljingrad mora biti naš i bit će!.. Sa mnom je inače sve u redu, molim vas da ne brinete. Odavno ništa od vas nisam dobio... A kako je kod kuće? Kako je s namirnicama? Kako je Nini u školi? Kako je tata sa zdravljem? Pošaljite mi svoje fotografije... Pišite mi češće i o svemu... Zasad do viđenja. Sve vas ljubim."
2. veljače u Rusiji se obilježava Dan ratničke slave, dan kada je sovjetska vojska porazila njemačko-fašističke snage u Staljingradskoj bitci (1943.). Staljingradska bitka bila je jedna od najvećih u Drugom svjetskom ratu. Trajala je od 17. srpnja 1942. do 2. veljače 1943. Najprije je sovjetska vojska obranila Staljingrad (današnji Volgograd), a od 19. studenog 1942. prešla je u ofenzivu. Bitka je završila katastrofalnim porazom snaga nacističke Njemačke i njezinih saveznika. Crvena armija je izvojevala pobjedu, ali je pritom izgubila ogroman broj vojnika. U krvavim borbama ubijen je 478 741 sovjetski vojnik, a ranjeno njih 650 878. Wehrmacht je imao oko 1,5 milijuna ubijenih i ranjenih vojnika.