Kako je Crvena armija obranila Lenjingrad u Drugom svjetskom ratu

Branitelji Lenjingrada

Branitelji Lenjingrada

Boris Kudojarov; obojio Julius Jääskeläinen
Jedna od najdužih i najstrašnijih opsada u povijesti čovječanstva odnijela je preko milijun ljudskih života u jednom od dva najveća sovjetska grada. 27. siječnja službeno je proglašen danom ukidanja opsade, što je obilježeno s 24 plotuna iz 324 artiljerijska oruđa. Za ta 872 dana, koliko je blokada trajala, od gladi, hladnoće, artiljerijskog granatiranja i avionskih napada poginulo je, prema različitim izvorima, od 650 000 do milijun i pol žitelja Lenjingrada.

"Nepokolebljiva je Führera odluka da Moskvu i Lenjingrad sravni sa zemljom kako bismo se potpuno otarasili stanovništva u tim gradovima, koje bismo u protivnom morali hraniti tijekom zime" – tako je 8. lipnja 1941. godine u svom dnevniku napisao načelnik Glavnog stožera njemačkih kopnenih trupa Franz Halder. Bio je to sam početak operacije Barbarossa. Nakon munjevitog prodora Grupe armija Sjever kroz baltičke zemlje, neprijatelj je već bio na prilazima Lenjingradu. Istovremeno se iz Karelije prema gradu kretala finska vojska.

Njemačka pješadija na putu ka Lenjingradu.

Njemačke su trupe 8. rujna 1941. godine zauzele grad Šlisseljburg na obali Ladoškog jezera i tako zatvorile obruč oko Lenjingrada na kopnu. Drugi po veličini grad Sovjetskog Saveza našao se u zamci. U njemu je ostalo blokirano oko pola milijuna sovjetskih vojnika, gotovo cijela Baltička flota i tri milijuna stanovnika. 

I pored svega, Nijemcima nije pošlo za rukom zauzeti grad na juriš. Lenjingrad je sredinom rujna već bio pretvoren u pravu tvrđavu. Na najbližim prilazima gradu napravljeno je preko 600 kilometara protutenkovskih rovova i prepreka od bodljikave žice, 15 000 stalnih vatrenih točaka i lakih bunkera, 22 000 vatrenih artiljerijskih položaja, 2300 zapovjednih položaja i promatračnica. U samom gradu je pripremljeno 4600 skloništa u koja je moglo stati 814 000 ljudi. Čitav centar Lenjingrada bio je prekriven maskirnim mrežama u cilju zaštite od neprijateljske avijacije. 

Protuavionska obrana Lenjingrada.

Jedino što je vezivalo opkoljeni grad sa slobodnim teritorijem bio je vodeni put kroz Ladoško jezero, takozvani "Put života".

Upravo su tim putem organizirani dostavljanje namirnica i evakuacija. Nijemci su namjeravali uništiti tu posljednju komunikaciju i zato su pokušali prodrijeti do rijeke Svir, nadajući da će se tako spojiti s finskim trupama. Zauzeli su 8. studenog Tihvin i presjekli jedinu prugu kojom se teret namijenjen Lenjingradu dopremao na istočnu obalu Ladoškog jezera.

Mapa Lenjingrada pod opsadom.

Tako je žiteljima smanjen ionako oskudni obrok. Međutim, zahvaljujući upornom otporu Crvene armije, neprijateljski planovi nisu realizirani. Tihvin je oslobođen nakon mjesec dana.

Pa ipak, ograničena opskrba zračnim putem i preko Ladoškog jezera nije mogla podmiriti potrebe tako velikog megapolisa. Vojnici na prvoj liniji fronta dobivali su po 500 grama kruha dnevno, radnici po 375 grama, a ostalo stanovništvo i djeca po 125 grama. Kada je došla zima 1941.-1942., u Lenjingradu je zavladala velika glad. "Sve je bilo pojedeno: i kožni remeni, i potplati, a u gradu nije ostao nijedan pas ili mačka, da ne govorimo o golubovima i vranama. Nije bilo struje, ljudi iscrpljeni od gladi odlazili su na Nevu, i usput su padali i umirali. Više nitko nije skupljao leševe, samo ih je snijeg pokrivao. Čitave obitelji umirale su po stanovima", zapisao je kasnije Jevgenij Aljošin.

Djeca iz opsjednutog Lenjingrada.

Pojedinci su podlegli strašnom iskušenju. Organi Narodnog komesarijata unutarnjih poslova (NKVD) zabilježili su preko 1700 slučajeva kanibalizma. A sigurno ih je bilo i više. Leševi su se krali iz mrtvačnice ili s grobalja, ili su se odnosili direktno s ulice. Bilo je i ubojstava živih ljudi. U dokumentu uprave NKVD-a za Lenjingradsku oblast od 26. prosinca 1941. godine piše: "21. prosinca je Vorobjov V. F., 18 godina, nezaposlen, ubio sjekirom svoju baku Maksimovu, 68 godina. Leš je iskasapio na komade, crnu i bijelu jetru, kuhao i jeo. U pretresu stana pronađeni su dijelovi leša. Vorobjov je izjavio da je ubojstvo izvršio zbog gladi. Ekspertizom je ustanovljeno da je uračunljiv."

Posmrtna povorka u opsjednutom Lenjingradu. Nevski prospekt.

U proljeće 1942. godine Lenjingrad je postepeno počeo dolaziti sebi nakon preživljenog zimskog košmara. U neokupiranim predgrađima osnivala su se pomoćna domaćinstva za opskrbu stanovnika grada povrćem. Poboljšana je prehrana i smanjena smrtnost, a djelomično je proradio i gradski prijevoz. Važan i ohrabrujući događaj bio je dolazak u grad partizanske komore s okupiranih teritorija – iz Novgorodske i Pskovske oblasti. Partizani su krišom prevalili stotine kilometara u pozadini njemačkih trupa da bi se 29. ožujka probili kroz liniju fronta i ušli u Lenjingrad. Na 223 zaprege žiteljima grada su dotjerali 56 tona brašna, žita, mesa, graha, meda i ulja. 

U Lenjigradu za vrijeme opsade.

Od prvih dana opsade Crvena armija nije odustajala od pokušaja da se probije u grad. Međutim, sve četiri ofenzivne operacije, koje su izvedene 1941. i 1942. godine, nisu urodile plodom. Nije bilo dovoljno ni ljudstva, ni resursa, ni ratnog iskustva. "Napredovali smo 3. i 4. rujna od Crne rječice prema Kelkolovu bez artiljerijske podrške", napisao je kasnije zamjenik zapovjednika 939. pukovnije Čipišev, koji je 1942. sudjelovao u Sinjavinskoj operaciji. "Projektili koje su nam poslali nisu odgovarali našim topovima kalibra 76 milimetara. Nije bilo granata. Nismo mogli neutralizirati mitraljeze u njemačkim bunkerima, tako da je pješadija podnijela ogromne gubitke." Pa ipak, neprijatelj nije bio potpuno imun na takve napade. Stalni pritisak sovjetskih trupa krajnje je iscrpljivao njemačku Grupu armija Sjever, ne ostavljajući joj prostora za manevar.

Druga sinjavinska operacija, transport kamufliranog protutenkovskog topa F-22 preko blata po raskaljanim putevima. Lenjingradski front.

Nakon sloma njemačkih trupa kod Staljingrada inicijativa u ratu je postepeno počela prelaziti na Crvenu armiju. Sovjetsko zapovjedništvo je 12. siječnja 1943. godine pristupilo realizaciji ofenzivne operacije "Iskra", koja je najzad urodila plodom. Sovjetske trupe su oslobodile grad Šlisseljburg i očistile južnu obalu Ladoškog jezera, uspostavivši kopnenu vezu između Lenjingrada i slobodnog teritorija. 

Sovjetski izviđači na Pulkovskoj uzvisini za vrijeme Velikog domovinskog rata 1941.-1945.

"Čini se da sam se 19. siječnja 1943. godine već spremala za spavanje, kad u jedanaest sati čujem nešto na radiju", napisat će kasnije medicinska sestra Ninel Karpjonok. "Priđem bliže, kad tamo, kažu: ’Slušajte priopćenje’. Slušamo, i odjednom počeše pričati da je obruč probijen. Uh! Svi smo skočili. Imali smo ’komunalku’ [zajednički stan iz sovjetskog doba u kojem je živjelo po nekoliko obitelji – op. prev.], četiri sobe. Svi smo poskakali, povikali, zaplakali. Svi smo bili radosni: obruč je probijen!"

Blokada je probijena! Susret vojnika.

Godinu dana kasnije u operaciji "Siječanjski grom" sovjetske trupe odbacile su neprijatelja 100 kilometara od Lenjingrada i konačno otklonile svaku opasnost po grad, a 27. siječnja službeno je proglašen danom ukidanja opsade, što je obilježeno s 24 plotuna iz 324 artiljerijska oruđa. Za ta 872 dana, koliko je blokada trajala, od gladi, hladnoće, artiljerijskog granatiranja i avionskih napada poginulo je, prema različitim izvorima, od 650 000 do milijun i pol žitelja Lenjingrada. 

Još više zanimljivih priča i videa na Facebook stranici Russia Beyond:
Više

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće