Kako je SSSR pomogao Japanu da porazi smrtonosni virus?

I. Golubčin/Sputnik; Arhivska fotografija
Maksimalno učinkovito cjepivo protiv poliomijelitisa pronašao je američki znanstvenik, međutim, testirano je bez obzira na hladni rat u Sovjetskom Savezu. I upravo se Moskvi za pomoć obratila japanska vlada kada su se na protestu pojavile majke uplašene za svoju djecu.

Na snimkama japanskog filmskog žurnala iz 1961. godine vide se dugački redovi na punktovima za cijepljenje. Žene uznemirenih lica drže u rukama bebe, nešto starija djeca stoje pored roditelja, a sve koji su dobili cjepivo medicinsko osoblje upisuje. Cjepivo se ne daje injekcijom nego se uzima oralno, djeca piju lijek iz žličica. Ona se više neće moći razboljeti od poliomijelitisa, opasne "upale sive moždine", koja može izazvati paralizu udova, ali i dovesti do smrtnog ishoda. 

Na cjepivo protiv poliomijelitisa u Japanu se čekalo dugo, u ljeto 1961. godine iz Sovjetskog Saveza uvezeno je 13 milijuna doza. Revoltirane majke zabrinute za sudbinu svoje djece mjesecima su prije toga protestirale na ulicama i opsjedale Ministarstvo zdravstva. Vlada nikako nije htjela kupiti cjepivo od Moskve. Ali zašto je upravo SSSR bio u prvim redovima borbe protiv poliomijelitisa?

Duboki korijeni

Poliomijelitis ili dječja paraliza prisutan je u ljudskom rodu od davnina. Osnovano se pretpostavlja da su od ove bolesti ljudi patili još u starom Egiptu. Upravo je poliomijelitis za invalidska kolica prikovao Franklina D. Roosevelta, predsjednika SAD-a (1933.-1945.) koji se zarazio kao odrasla osoba, što je izuzetak, jer bolest u pravilu pogađa upravo djecu. "Rođeno kao potpuno zdravo, dijete preko noći postaje invalid. Zar ima strašnije bolesti od ove?", prenio je japanski list Akahata riječi jedne od uznemirenih japanskih majki u lipnju 1961. godine. 

Nakon Drugog svjetskog rata, kako su gradovi rasli i povećavao se broj stanovnika, poliomijelitis je dobivao prijeteće razmjere, epidemije su bivale sve češće i pogađale sve više ljudi. Nije bio izuzet ni SSSR, i dok je 1950. bilo registrirano 2500 slučajeva, 1958. godine već je bilo 22 tisuće oboljelih. Trebalo je nešto poduzeti.

Dva cjepiva

U SSSR-u je 1955. godine osnovan Institut za proučavanje poliomijelitisa. Na njegovom čelu našao se Mihail Čumakov (1909.-1993.), znanstvenik s ogromnim iskustvom, najbolji virolog u Sovjetskom Savezu. On se još u mladosti, istražujući u zabitom sibirskom selu krpeljni encefalitis, slučajno zarazio, izgubio sluh i ostao paraliziran u desnoj ruci, ali to ga nije spriječilo da nastavi karijeru, proučava viruse i predano se bori protiv njih.

Cjepivo protiv poliomijelitisa ipak nije razvio Čumakov, nego njegov američki kolega. Točnije dvojica američkih znanstvenika. Jonas Salk i Albert Sabin pronašli su dva cjepiva koja funkcioniraju na različitim principima. Salk je koristio "mrtve" stanice poliomijelitisa, a Sabin u suradnji s Hilaryjem Koprowskim "živi" virus.

Američka vlada uvela je u upotrebu (mrtvo) Salkovo cjepivo. Upravo ono je prvo testirano i nabavljano u cijelom svijetu, uključujući i Japan. Salkova metodologija je ispitana i u Sovjetskom Savezu, ali nije dala zadovoljavajuće rezultate. Bilo je jasno da Salkovo cjepivo nije pogodno za kampanju u cijeloj zemlji. Ispostavilo se kao skupo, moralo se davati najmanje dva puta, a učinkovitost je bila daleko od stopostotne, ističeznanstvenik Petar Čumakov, Mihailov sin.

"General Čumakov" i antivirusni bombon

Bez obzira na hladni rat i političku konfrontaciju SAD-a i SSSR-a, znanstvenici dviju zemalja uvijek su surađivali. Mihail Čumakov putovao je u Ameriku i kontaktirao Jonasa Salta i Alberta Sabina. Posljednji je Čumakovu dao sve sojeve potrebne za proizvodnju "živog" cjepiva. Po riječima Petra Čumakova, sve je prošlo bez formalnosti, roditelji su donijeli sojeve virusa doslovno "u džepu". 

Albert Bruce Sabin

Na prinicipima Sabinove tehnologije u SSSR-u je napravljeno "živo" cjepivo, njegova testiranja bila su uspješna. Određenu ulogu odigrao je i oblik koji je Čumakov odabrao za cjepivo, koje se proizvodilo u obliku bombona, pa djeca nisu morala strahovati od uboda. Testiranja "na terenu" odlično su prošla. Pomoću "živog" cjepiva 1959. godine brzo je zaustavljena epidemija poliomijelitisa u baltičkim republikama.

SSSR je potom prešao na "živo" cjepivo i poliomijelitis je u ovoj zemlji u najširim razmjerima bio poražen. Sabin je u šaljivom tonu Čumakova zvao "General Čumakov" zbog brze i masovne organizacije kampanje protiv poliomijelitisa. 

Mihail Čumakov

Situacija u Japanu

Krajem pedesetih godina prošlog stoljeća u Japanu situacija s poliomijelitisom nije bila tako ozbiljna kao u drugim zemljama. Godišnje je registrirano od 1500 do 3000 slučajeva. Vlada stoga nije posvećivala mnogo pažnje borbi protiv ove zarazne bolesti. Smatralo se da će Saltovo cjepivo koje se uvozilo iz Sjedinjenih Država i Kanade (u skromnom obimu) biti dovoljno za rješenje problema. 

Usporedo s pasivnošću vlade ni većina znanstvenika u Japanu nije posvećivala dovoljnu pažnju problemu poliomijelitisa. "Naš angažman izazivao je osjetan otpor", rekao je Masao Kubo, jedan od organizatora kampanje protiv dječje paralize. "[Govorili su nam]: 'Pa to je tisuću ili dvije ljudi. Vrijedi li praviti buku oko toga?'" Mnogi liječnici kojima su se roditelji obraćali nisu dijagnosticirali poliomijelitis na vrijeme, zbog čega su djeca umirala ili postajala invalidi.

Val protesta

Broj otkrivenih slučajeva poliomijelita u Japanu 1960. godine naglo je porastao na 5600. Osamdeset posto oboljelih bila su djeca. Salkovog cjepiva nije bilo dovoljno za provođenje cijepljenja velikih razmjera, a pored toga je učinkovitost bila upitna. Japanske razrade nisu bile uspješne. U cijeloj zemlji izbijali su protesti. U tom je trenutku Sabinovo "živo" cjepivo testirano izvan granica SSSR-a i potvrđena je njegova učinkovitost.

Roditelji oboljele djece tražili su uvoz "živog" cjepiva, ali vlasti nisu žurile da im ispune zahtjeve. Sumnjalo se da će cjepivo biti učinkovito za Japance, vlada nije htjela surađivati s "crvenima" (Japan je u tom razdoblju bio vjeran saveznik Sjedinjenih Država), a farmaceutske kompanije pravile su ugovore sa sjevernoameričkim tvrtkama.

Jedinstveni front

Ipak, 1961. godine formiran je snažni nacionalni pokret koji je okupio roditelje, brojne liječnike i političke aktiviste. Svi su oni zahtijevali nabavu cjepiva iz SSSR-u i provođenje masovnog cijepljenja. Kako u članku o ovom pokretu primjećuje istražitelj Idzumi Nisidzava, polako se od stava "cjepivo za moje dijete" preorijentiralo na "cjepivo za svu djecu u zemlji", što je omogućilo da se ujedine ranije razjedinjeni aktivisti i nastupi u jedinstvenom frontu. 

"Tražimo da se što prije osigura 'živo' cjepivo! Djecu svakodnevno progoni nevidljivi virus. Zar i vi nemate djecu? Zar u inozemstvu nisu provedena relevantna istraživanja? Nije li to zbog nezadovoljstva farmaceutskih kompanija", prenijela je Akahata zahtjeve roditelja. Paralelno s protestima vršena su istraživanja. Znanstvenik iz Japanske medicinske asocijacije Masao Kubo posjetio je u razdoblju od prosinca 1960. do siječnja iduće godine Moskvu i uvjerio se u pouzdanost Sabinovih cjepiva koja su se proizvodila u SSSR-u, kao i u njihovu nižu cijenu u usporedbi s drugim zemljama. Vlada je imala sve manje razloga za odustajanje od njihovog uvoza.

Dok konačno nisu iscrpljeni 19. lipnja 1961. godine, kada su majke koje su protestirale u Tokiju upale u zgradu Ministarstva zdravstva. Policija nije uspjela zaustaviti žene i zahtjevi su službeno i direktno dostavljeni. 22. lipnja Ministarstvo se predalo, objavljeno je da će SSSR dostaviti Japanu 13 milijuna doza "živog" cjepiva. Uz posredovanje japanske kompanije Iskra Industry isporuke su operativno organizirane. "Starosjedioci se sigurno sjećaju kako su avion 'Aeroflota' na aerodromu Haneda dočekale tisuće ljudi", pisao je novinar Mihail Jefimov, koji se više od deset godina nalazio na čelu ureda Agencije političkih vijesti u Japanu. 

Cijepljenje je ubrzo dalo dobre rezultate, pa je u jesen epidemija u Japanu zaustavljena, a nakon nekoliko godina i kampanje cijepljenja bolest je u ovoj zemlji praktički iskorijenjena. Zahvalnost pripada i Albertu Sabinu, pronalazaču cjepiva, i Mihailu Čumakovu, bez čijih napora ono ne bi steklo popularnost širom svijeta, kao i tisućama japanskih majki, liječnika i aktivista koji su zahtijevali da se budućnost djece stavi na prvo mjesto, a politika u drugi plan. 

Ruski znanstvenici u SAD-u

Više

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće