Sovjetsko oružje na daljinsko upravljanje u Drugom svjetskom ratu

Javna domena
U prošlom stoljeću, mnogo desetljeća prije nego što smo se navikli na televiziji vidjeti dronove i robote, SSSR je koristio niz uređaja na daljinsko upravljanje u svojoj borbi protiv nacističkih osvajača. Na kopnu, moru i u zraku.

Teletenk

Sovjetski teletenkovi imali su vatreno krštenje u Zimskom ratu, oružanom sukobu između Finske i SSSR-a 1939. i 1940. Njima se upravljalo pomoću radija iz kontrolnih tenkova smještenih na udaljenosti između 500 i 1500 metara.

Razvoj ovog oružja započeo je u Središnjem laboratoriju za telekomunikacije već 1929. godine, kada je provedena serija eksperimenata s francuskim tenkom Renault.

1933. godine, kako je na svojoj internetskoj stranici objasnio Sveruski znanstveno-istraživački institut za prometno inženjerstvo, Posebni tehnički ured za vojne izume posebne namjene (Ostehbjuro), pod vodstvom Fjodora Ščukina, izveo je eksperimente sa specijalnim tenkom TT- 18. Izum je mogao mijenjati smjer i brzinu, zaustaviti se i ugasiti motor da bi pokrenuo eksplozivni naboj koji je nosio. Tijekom ispitivanja se pokazalo da ima dobru upravljivost i da je njime lako upravljati na daljinu. Međutim, uske mu gusjenice nisu dopuštale da radi na svim vrstama terena.

Konačno je stvorena grupa teletenkova, koji su između 1935. i 1936. godine proizvedeni u samo 55 primjeraka. Projekt TT-18 je napušten te je, zbog boljih performansi, odabran TT-26. Naoružanje ovog tenka sastojalo se od bacača plamena i mitraljeza. Također je mogao upotrijebiti bombe od između 200 i 700 kg, koje su se koristile za napad na fortifikacije.

Tijekom 1938.-1939., nakon reorganizacije Ostehbjura i stvaranja NKOP-a (Narodnog komesarijata obrambene industrije SSSR-a), smatralo se da bi teletenk mogao pomoći u rušenju žičanih ograda, stvaranju dimnih zavjesa itd.

Radiotelemehanička linija poboljšana je i zaštićena od buke ili mogućih neprijateljskih smetnji u radijusu od 4000 metara. Težina cijelog sustava upravljanja smanjena je do 147 kilograma. Stvoren je mehanizam za samouništenje.

Unatoč svim tim poboljšanjima, pokazalo se da cijeli sustav nije imao veliku stratešku vrijednost. Ipak, Crvena armija je početkom Drugog svjetskog rata imala dvije bojne teletenkova.

152. bojna iz Rovna izgubila je svo osoblje i materijal u borbama u zapadnoj Ukrajini. Daljinski upravljana vozila 217. bojne, koja je promijenila ime u 51. bojnu, evakuirana su te su se borili samo njihovi zapovjedni tenkovi s posadom. U veljači 1942. u Sevastopolju korišteno je šest tenkova bez posade. Poslani su, natovareni eksplozivom, prema njemačkim položajima - dva su eksplodirala na odredištu, a preostala četiri su uništena prije nego što su se prišla dovoljno blizu da neprijatelju nanesu štetu.

Teletenk TU-26 u Muzeju tenkova

Telemehanička podmornica

Između 1934. i 1935. godine Ostehbjuro je stvorio projekt autonomne podmornice pod vodstvom V. I. Bekaurija. Bila je to minipodmornica (tzv. "patuljasta podmornica") naoružana torpedima i eksplozivnim nabojem. Upravljanje plovilom moglo se vršiti pomoću radija (iz aviona ili drugog plovila), mehanički (s automatskim navigacijskim sustavom) ili je to, ako je bilo potrebno, mogao manualno raditi jedan član posade.

Kako se navodi na internetskoj stranici Top War, razmatrala se mogućnost pričvršćivanja podmornice za divovski "leteći brod" Tupoljev Ant-22.

Prototip podmornice poslan je na procjenu u Crno more 1936. godine, no otkriće slabih točaka u njegovom dizajnu zaustavilo je njegov razvoj. U lipnju 1942. godine izum je na Krimu zaplijenila njemačka vojska. Vjeruje se da su ga nacisti potopili kad su se povukli s poluotoka u proljeće 1944.

Teleavion

Ubrzo nakon nacističke agresije na Sovjetski Savez, provedeni su eksperimenti s avionom Tupoljev TB-3. Država je pretrpjela velike gubitke među pilotima zrakoplovstva Crvene armije, pa je prioritet bio uzvratiti udarac neprijatelju, pokušavajući pritom zaštititi oskudne raspoložive ljudske resurse.

TB-3 je bio zastarjeli avion, no SSSR je imao mnogo primjeraka koji su se mogli koristiti kao vrsta bespilotne leteće bombe. Zapravo su piloti od krvi i mesa uzlijetali u avionu i, nakon povezivanja s radioupravljačkim sustavom, iskakali iz njega padobranom.

Prvi pokušaj nije bio uspješan - avion je pao, no sljedeći su letovi bili uspješniji. Improvizirana "leteća bomba na daljinsko upravljanje", koja je mogla nositi 3500 kilograma eksploziva, upotrijebljena je više puta.

Više

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće