Pomalo je iznenađujuće što su u sovjetskom jednopartijskom sustavu uopće postojali izbori. Otkako je sovjetskim Ustavom iz 1936. godine formirano zakonodavno tijelo pod nazivom Vrhovni Sovjet Sovjetskog Saveza, ljudi su glasanjem trebali birati njegove članove na svake četiri godine.
Dan izbora je često bio nešto nalik na praznik s masovnim manifestacijama.
Kao i u drugim zemljama u kojima je politička moć koncentrirana u jednoj partiji, izlaznost na sovjetskim izborima je uvijek bila izvanredna: 100%. Oni koji su sudjelovali u sovjetskim izborima kažu da nisu bili pod pritiskom da glasaju. Ljudi su na glasanje izlazili dobrovoljno, jer su smatrali da je njihova dužnost pokazati vjeru u sustav, ali i zato što su ih na to suptilno poticale vlasti.
Vlasti bi uoči izbora redovno pokretale kampanju s ciljem da se izlaznost poveća. Novine su objavljivale najave izbora i obavještavale javnost o datumu. Sovjetski listovi su također zasipali ljude prilično dosadnim izvještajima o pripremama za izbore.
Glasači su također dobivali osobne pozive:
Sudeći po masovnoj izlaznosti, ova strategija je bila učinkovita. Ljudi bi dolazili na glasanje s članovima obitelji i prijateljima i često bi se zajedno fotografirali da sačuvaju sjećanje na taj dan. Okruženje glasačkog mjesta uvijek je bilo praznično.
Svirala je glazba, a na nekim bi glasačkim mjestima ljudi čak i zaplesali.
"Uvijek smo na glasanje odlazili odmah ujutro, jer ste kod glasačkog mjesta mogli kupiti deficitarnu robu kao što su naranče, torte, peciva i neke rijetke knjige koje inače niste mogli nabaviti, a sve bi se to brzo rasprodalo", prisjeća se Aleksandra Gorjušina, 83-godišnja starica koja je nekada sudjelovala na sovjetskim izborima.
Premda su svečano okruženje i deficitarna roba imali svoj udio u tome da ljude namame na glasačko mjesto, velika većina sovjetskih građana je vjerovala da je njihova dužnost glasati, jer je svaki glas na izborima bez alternative automatski bio glas povjerenja u valjanost komunističkog sustava.
"Ljudi su dolazili na biračko mjesto bez obzira na priliku da kupe deficitarne proizvode. Neki su željeli salamu, a neki nisu. Ali svi su smatrali da je neophodno glasati. To je bila naša sveta dužnost", rekao je Nikolaj Bobrov, koji je sudjelovao na sovjetskim izborima od 1971. godine.
Čak i ako se nekima nije sviđala ideja da glasaju za već odabrane kandidate koji nisu imali konkurenciju, pritisak vršnjaka i kolega ih je prisiljavao da ipak dođu na glasanje.
"Moj otac, na primjer, nije baš volio izbore, ali je ipak odlazio na glasanje", kaže Bobrov.
U SSSR-u nije bilo opozicije. Komunistička partija Sovjetskog Saveza je bila jedina legalna politička snaga u zemlji. Od svig građana se očekivalo da je podržavaju i svako se suprotstavljanje politici partije smatralo pokazateljem opasnog otpadništva.
Većina kandidata je sudjelovala na izborima ispred Komunističke partije Sovjetskog Saveza, ali bilo je i formalno neovisnih kandidata. Međutim, oni su se također kandidirani u suradnji s kandidatima Komunističke partije, a ne kao njihova konkurencija.
U svakom izbornom okrugu bio je samo jedan kandidat koji se kandidirao na platformi koja je bila poznata kao "nesalomljivi blok komunista i nepartijskih članova".
Čovjek je mogao glasati i protiv jedinog kandidata, ali kako biste to učinili, morali ste koristiti kabinu i precrtati ime kandidata, dok ste glas jedinom kandidatu mogli dati tako što biste ubacili prazan listić (što nije zahtijevalo da uđete u kabinu).
Većina ljudi je jednostavno ubacivala prazan listić, a na one koji bi ulazili u kabinu za glasanje gledalo se sa sumnjom i nepovjerenjem kao na potencijalne disidente.
Tek nakon što je Mihail Gorbačov uveo demokratska mjerila u sovjetski politički sustav tako što je 1989. godine osnovao novo zakonodavno tijelo, poznato kao Kongres narodnih zastupnika, sovjetski građani su mogli osjetiti kako izgleda izborni proces s realnom konkurencijom.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
