Kako je propuštena posljednja šansa za rušenje boljševika u Rusiji

Posada tenka "General Drozdovski", rujan 1919.

Posada tenka "General Drozdovski", rujan 1919.

Javna domena
Malo je nedostajalo da antiboljševičke snage u jesen 1919. godine unište boljševike. Samo ih je nekoliko stotina kilometara dijeelilo od Lenjina i drugih crvenih vođa u Kremlju.

1. U ljeto 1919. godine, u jeku građanskog rata, mlada Ruska Sovjetska Republika se našla u obruču bjelogardijaca – na sjeverozapadu je general Nikolaj Judenič ugrožavao Petrograd (tako se tada zvao Sankt-Peterburg), na zapadu su se vodile borbe s Poljacima, na istoku je bio vrhovni vladar Rusije Aleksandar Kolčak, a na jugu Oružane snage Juga Rusije (OSJR) pod zapovjedništvom Antona Denikina, koji se namjerio na Moskvu.

U rovovima na prvoj liniji fronta, 48. pukovnija kod Petrograda. Sjeverozapadna armija generala Nikolaja Judeniča u ofenzivi na Petrograd, jesen 1919.

2. Denikin je direktivu o "pohodu na Moskvu" potpisao 3. srpnja 1919. godine, samo nekoliko dana nakon zauzimanja Caricina (budućeg Staljingrada). Na jugu zemlje je stvoren povoljan teren za ofenzivu na središnji dio Rusije. "Moskva je, naravno, bila simbol", napisao je Denikin u djelu "Osvrt na rusko smutno doba": "Svi su željeli da se ’krene na Moskvu’, i svima su ulijevane takve nade."

Ljeto 1919, Taganrog. Zdesna nalijevo: general I. P. Romanovski, general A. I. Denikin, K. N. Sokolov. Stoje: N. I. Astrov, N. V. Savič.

3. Nisu, međutim, svi lideri bijelog pokreta bili optimisti u tom pogledu. Zapovjednik Kavkaske armije general Petar Vrangelj smatrao je da malobrojne trupe OSJR-a (60 000) nisu sposobne za takvu vojnu kampanju te da bi se trebalo učvrstiti na sadašnjim pozicijama i sjediniti se s Kolčakom.

General P. N. Vrangelj nakon bogoslužja u Aleksandro-nevskoj crkvi, Caricin, 15. listopada 1919.

4. U nezadrživoj ofenzivi tijekom leta i jeseni Oružane snage Juga Rusije zauzele su Poltavu, Odesu, Kijev, Voronjež i Orel. Bijeli kozački odredi su se pojavili u Tulskoj guberniji, 250-300 km od Moskve. Nakon prodora u pozadinu Južnog fronta Crvene armije, Donski korpus generala Konstantina Mamantova je preko mjesec dana sijao paniku na tom području.

Pješadijska četa Dobrovoljačke armije s gardijskim časnicima.

5. Redovi OSJR-a su popunjeni vojskom sa zauzetih teritorija, tako da su ove trupe sada brojale 150 000 vojnika. Od toga je oko 70 000 krenulo na Moskvu, gdje ih je čekalo 115 000 crvenoarmejaca, koji su imali manje ratnog iskustva od Denikinovih trupa i bili demoralizani nakon nekoliko poraza.

6. Lenjin je u Moskvi proklamirao apel "Sve za borbu protiv Denikina!", u kojem je skrenuo pažnju da je ovo "možda i najkritičniji trenutak socijalističke revolucije". Uz sve to, početkom listopada je iz Petrograda stigla uznemirujuća vijest da je sjeverozapadna armija generala Judeniča zajedno s estonskim trupama i britanskom flotom krenula na bivšu prijestolnicu Ruskog Carstva kako bi na taj način pružila podršku Denikinovoj ofenzivi.

Moskva, komunistički odredi kreću na front

7. Međutim, ofenziva Denikinovih jedinica je sredinom listopada počela jenjavati. Već su bila zauzeta velika prostranstva od obala Azovskog mora do Orela, ali nije bilo više snage da se ti teritoriji učinkovito kontroliraju. To je iskoristio anarhist Nestor Mahno pa se sa svojom ustaničkom vojskom iznenada probio kroz oslabljene redove OSJR-a i stigao do okoline Taganroga, gdje je bio smješten stožer generala Denikina, i to u odlučnom trenutku ofenzive bijelih na Moskvu, tako da je jedan dio snaga morao biti preusmjeren.

Pavel Dibenko i Nestor Mahno tijekom pregovora.

8. Dok su bijeli gubili ljudstvo, boljševici su neočekivano pojačanje dobili s poljskog fronta. Poljacima nije odgovarao princip "nedjeljive Rusije", kojeg se pridržavao Denikin zajedno s drugim predvodnicima bijelog pokreta, i zato je poljski lider Józef Piłsudski u rujnu neočekivano sklopio privremeno primirje s boljševicima te su oni iskoristili priliku i prebacili u Moskvu nekoliko desetaka tisuća vojnika.

Oklopni vlak Crvene armije.

9. Nakon žestokih borbi za Orel sredinom listopada trupe Južnog fronta su prešle u veliku kontraofenzivu. I pored brojne nadmoći crvenih, bijeli su se povlačili održavajući poredak i uz ozbiljne kontranapade. "Moskva je za nas već bila u tami. Mnogi su u dubini duše već osjećali neumitnost", napisao je bijeli časnik Anton Turkul u memoarima "Drozdovci u ognju".

Crvena konjica u napadu. 1919.

10. Bijele vojske su poražene kako na jugu, tako i na sjeveru (u studenom je Judenič kod Petrograda potučen do nogu). Plansko odstupanje OSJR-a postepeno se pretočilo u panični bijeg, praćen masovnim dezerterstvom. Krim je bio posljednja linija obrane bijelih na jugu. Tu su se oni držali do studenog 1920. godine. Nakon listopada 1919. bijelom pokretu se više nije pružila šansa da savlada boljševike.

Evakuacija Vrangeljeve vojske s Krima.

Još više zanimljivih priča i videa na Facebook stranici Russia Beyond:
Više

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće