Kako je Rusija 1995. godine za dlaku izbjegla početak nuklearnog rata

25. siječnja 1995. godine svijetu je ozbiljno zaprijetio sudnji dan. Ruska Federacija se spremala nanijeti nuklearni udar Sjedinjenim Državama. Pokušali smo otkriti kako je došlo do toga da se dvije zemlje koje su iza sebe ostavile hladni rat i upravo normalizirale međusobne odnose nađu na rubu uzajamnog uništenja?

Početak rata?

Krizu je prouzrokovala najobičnija norveška meteorološka raketa. Njezino lansiranje s malog otoka Andøya u sedam sati ujutro po lokalnom vremenu (u 10 sati po moskovskom) u pravcu Spitsbergena izazvalo je pometnju u Rusiji.

Opremljena znanstvenom aparaturom za proučavanje polarne svjetlosti, raketa Black Brant XII je po veličini podsjećala na američke balističke rakete Trident D-5 koje su nosile nuklearno punjenje i bile namijenjene za lansiranje s podmornica. Pored toga, raketa je letjela putanjom kojom bi, kako su smatrali u Ministarstvu obrane Rusije, imale američke rakete u slučaju nuklearnog rata.

Lijevo: Lansiranje rakete Black Brant XII (datum nepoznat). Desno: Andenes, Norveška. Pogled na polarnu svjetlost iznad svemirskog centra Andøya.

Legion Media; ZUMA Press/Global Look Press

U prosincu 1994. godine Norveška je obavijestila 28 država, uključujući i Rusiju, o planiranom lansiranju, ali ne navodeći točan datum, već samo razdoblje od 15. siječnja do 10. veljače iduće godine. Iz birokratskih razloga informacija nije stigla do ruskog Sustava za rano upozoravanje o raketnom napadu, koji je i podigao uzbunu.

Odlučujuće minute

U Kremlju je na izvanredni sastanak sazvano najviše političko i vojno rukovodstvo zemlje. Aktivirana su tri terminala za upravljanje strateškim raketnim snagama, takozvani nuklearni kovčežići, kod ministra obrane Pavla Gračova, načelnika Glavnog stožera Pavla Kolesnjikova i predsjednika Ruske Federacije Borisa Jeljcina (u svojstvu vrhovnog zapovjednika).

Stariji poručnik Andrej Sbusin na zapovjednom mjestu zenitno-raketne brigade protuzračne obrane Zabajkalskog vojnog okruga.

Vladimir Sajapin/TASS

Vojska je smatrala da je usamljena raketa mogla biti lansirana radi stvaranja elektromagnetnog impulsa koji bi onesposobio ruske radare i sustave za vezu. A nakon toga se mogao očekivati masivni udar.

Tijekom nekoliko napetih minuta koliko su rukovoditelji pratili let rakete odlučivalo se hoće li Rusija izvršiti nuklearni udar na Sjedinjene Američke Države. Danas se malo zna o tome što je tada Jeljcin rekao, no to su mogli biti najopasniji trenuci u cjelokupnoj povijesti nuklearne epohe, pisao je tri godine nakon incidenta novinar američkog glasila The Washington Post David Hoffman: "Oni nedvosmisleno stavljaju do znanja da je sustav nuklearne borbene spremnosti iz vremena hladnog rata i dalje aktivan, kao i koliko katastrofalne mogu biti njegove posljedice, bez obzira na to što je neprijateljstvo među velikim silama okončano."

Ruski predsjednik Boris Jeljcin (u sredini) i ruski ministar obrane Pavel Gračov (desno) tijekom posjeta Tulskoj zračno-desantnoj diviziji Tula.

Igor Mihaljov/Sputnik

Situacija se smirila tek nakon što je postalo jasno da je raketa otišla u pravcu Spitsbergena (u blizini kojeg je i pala u ocean). Nuklearni kovčežići su bili deaktivirani.

Za incident s dovođenjem Strateških nuklearnih snaga Rusije u stanje borbene spremnosti uskoro je saznao čitav svijet, zbunivši vojno rukovodstvo Sjedinjenih Država. Kada su se nakon četiri godine Norvežani ponovo spremali lansirati Black Brant XII i to priopćili Ministarstvu vanjskih poslova Rusije, Amerikanci su i pored toga svojim kanalima dodatno upozorili sva ključna vojna nadleštva Rusije. Stoga je ovoga puta sve prošlo bez neugodnih iznenađenja.