Kako su zatvorenici pravili najbolje sovjetsko oružje (FOTO)

MAMM/MDF/russiainphoto.ru; Arhiv NKVD-a; Njemački savezni arhiv
Sovjetsko rukovodstvo je osudilo stotine znanstvenika na kaznu zatvora, ali im je dozvolilo da na robiji rade svoj posao za dobrobit domovine. Takvim učenim robijašima su se za uspješne projekte dodjeljivala najviša priznanja SSSR-a.

1. Tijekom 1930-ih se u Sovjetskom Savezu dogodilo nešto nečuveno – konstruiranje najnovijeg naoružanja za Crvenu armiju povjereno je zatvorenicima. U vrijeme masovnih represija, kada je čovjek lako mogao zaglaviti u zatvoru ili kazneno-popravnom logoru, i to samo zbog nečije dojave (često zbog dojave kolega, iz zavisti), iza rešetaka su se našle stotine znanstvenika, konstruktora i inženjera. Kako je pisao pilot Mihail Gromov, "uhićenja su se vršila zato što su konstruktori aviona pisali dojave jedni protiv drugih, svatko je hvalio svoj avion i blatio druge".

2. Znanstvenici su proglašavani "narodnim neprijateljima", sudilo im se za izdaju, špijunažu ili nanošenje štete sovjetskoj državi, no ti su osuđenici ipak posjedovali suviše dragocjeno znanje i suviše veliku stručnost da bi bili poslani u Sibir na sječu šume.

Robijaši grade Bjelomorsko-baltički kanal.

3. Tako su se u SSSR-u pojavili "posebni konstruktorski biroi" ili"posebni tehnički biroi", koji su se u zatvorskom žargonu zvali "šaraške". U njima su znanstvenici "iskupljivali krivicu" trudeći se za dobrobit države i radeći iza bodljikave žice pod nadzorom naoružanih stražara Narodnog komesarijata za unutrašnje poslove (NKVD).

Znanstveno-istraživački institut za komunikacije (

4. Uvjeti života u "šaraškama" bili su daleko bolji nego u običnim zatvorima. Utamničeni znanstvenici su imali na raspolaganju čistu posteljinu, tuš, biblioteku, cigare, kolače i keks uz čaj, i naravno, prostor neophodan za rad. Bili su oslobođeni čišćenja zatvorskog kruga. Za te poslove su angažirani civili. Pa ipak se ne može reći da su te ustanove bile nekakva odmarališta. Često su ljudi iz NKVD-a bili izrazito grubi prema znanstvenicima da ovi ne bi zaboravili da su "neprijatelji radnog naroda".

5. Kroz "posebne konstruktorske biroe" su prošli deseci najboljih stručnjaka iz cijele zemlje: "otac sovjetske kozmonautike" Sergej Koroljov, koji je 1961. poslao Gagarina u svemir; tvorac najtiražnijeg sovjetskog bombardera Pe-2 Vladimir Petljakov; konstruktor glavnih sovjetskih lovačkih aviona I-15 bis, I-16 i I-153 Nikolaj Polikarpov i mnogi drugi konstruktori aviona, tenkova, artiljerijskih sustava i podmornica, kemičari, arhitekti, matematičari, rudarski inženjeri, itd.

S. P. Koroljov poslije 18 mjeseci robije, 29. veljače 1940.

6. Osnovni sovjetski bombarderi Drugog svjetskog rata Pe-2 i Tu-2 konstruirani su upravo u "posebnim konstruktorskim biroima". U tim biroima je moderniziran i protutenkovski top kalibra 45 mm, konstruiran je ploveći tenk T-37, kao i samohodno artiljerijsko oruđe Su-152 i još mnogo toga. Pored naoružanja, u "šaraškama" su urađeni projekti interijera kabineta Narodnog komesarijata za unutrašnje poslove (NKVD), dvorane za sjednice u Moskovskom kremlju i vladinih vila na Kamenom otoku u Lenjingradu.

Njemački vojnici razgledaju sovjetsko samohodno artiljerijsko oruđe SU-152.

7. Narudžbe su stizale kako iz Kremlja, tako i od regionalnih vlasti. Na primjer, iz centralnog komiteta Komunističke partije Abhazije stigla je naredba da se projektiraju interijeri parobroda "Sevastopolj", jahti i čamaca G-4 za NKVD, i taj zadatak je uspješno izvršen.

Crtež torpednog čamca tipa

8. Nastala je paradoksalna situacija kada je na projektu novog lovačkog aviona za sovjetsko ratno zrakoplovstvo radilo nekoliko konstruktorskih biroa, a jedan od njih su činili "narodni neprijatelji" koji su živjeli i radili iza rešetaka. Često je upravo taj kolektiv zatvorenika postizao veći uspjeh od njihovih kolega na slobodi.

Avion Pe-2.

9. Po završetku Drugog svjetskog rata na teritoriju Njemačke pod kontrolom sovjetskih trupa, kao i u samom SSSR-u, počele su se pojavljivati "šaraške" u kojima su radili njemački stručnjaci (većinom stručnjaci za motore, balističke rakete i nuklearno oružje). Jednim dijelom su to bili ratni zarobljenici, dok su drugi dobrovoljno dolazili raditi za nekadašnjeg neprijatelja. Ovdje su oni imali (po sovjetskim standardima) dobre uvjete za život i dobru plaću. Pa ipak, sloboda im je bila vrlo ograničena. Čak su i godišnji odmor morali provoditi isključivo na teritoriju svojih naselja, što je s velikom budnošću kontrolirao NKVD.

10. Uspješan projekt nastao u zatvoru često je bio neka vrsta "indulgencije" za znanstvenika i njegove kolege, tj. tako su stjecali mogućnost da se vrate na slobodu. Takvi stručnjaci su bili oslobođeni svih optužbi (premda je bilo izuzetaka: Vladimir Poljakov je izašao iz zatvora 1940. godine i dvije godine kasnije tragično izgubio život, a potpuno je oslobođen optužbi tek 1953., tj. posmrtno), ponovo su stjecali sva prava i vraćali se na svoja radna mjesta. Štaviše, bivši robijaši su za svoja dostignuća ponekad dobivali čak i jedno od najviših priznanja u SSSR-u, Staljinovu nagradu, te su tako nekadašnji "narodni neprijatelji" postajali narodni heroji.

Vladimir Mihajlovič Petljakov (1891.-1942.), sovjetski konstruktor aviona.

11. "Šaraške" su nestale sa Staljinovom smrću. Poslije 1953. godine su zatvorene sve ustanove tog tipa. Mnoge su preuređene u obične znanstveno-istraživačke institute koji danas još uvijek postoje i funkcioniraju.

Više

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće