1. Lovett Fort-Whiteman (1894.-1939.)
Fort-Whiteman, prvi crni komunist rođen u Americi, također je jedini poznati Afroamerikanac koji je umro u sovjetskom radnom logoru. Sve je počelo sjajno. Rođen u Dallasu (Teksas) u obitelji bivšeg roba, Fort-Whiteman je zagovarao građanska prava Afroamerikanaca te se 1919. godine pridružio Komunističkoj radničkoj stranci SAD-a.
Sovjeti, zainteresirani za internacionalizam, pozdravili su crnog komunista. Fort-Whiteman se 1920-ih školovao u Sovjetskom savezu te je postao član međunarodne komunističke organizacije Kominterne. Putujući iz SAD-a u SSSR i natrag, aktivist je osnovao Američki crnački radnički kongres (ANLC), službenu organizaciju za crne komuniste u SAD-u.
"Bio je talentirani novinar, jako dobar boksač, tip renesansnog čovjeka koji je znao četiri strana jezika i cijelog svog života sanjao o učenju", kaže povjesničar Sergej Žuravljov. Fort-Whiteman je od 1928. godine živio u Moskvi, gdje je radio kao učitelj u anglo-američkoj školi; čak se i oženio Ruskinjom.
Fort-Whiteman se nikada nije odrekao američkog državljanstva, a 1933. je zatražio da se vrati u SAD, ali je njegov zahtjev odbijen. Sredinom 1930-ih godina, nakon unutarnjeg sukoba u Kominterni, bivši su ga drugovi proglasili trockistom. Prvotno je osuđen na pet godina internog izgnanstva, a 1938. je poslan u radni logor u Kolimi, na Dalekom istoku Rusije, gdje je umro unutar godine dana.
"U Kolimi ga nitko nije oplakivao, nitko nije znao da je on bio prvi afroamerički komunist. Nitko nije znao za njegovu gorljivost, njegovu nesmotrenost, njegovu postojanu vjeru u siromašni radni narod", piše profesorica Glenda Elizabeth Gilmore u svojoj knjizi "Radikalni korijeni građanskih prava" ("Defying Dixie: The Radical Roots of Civil Rights").
2. Thomas Sgovio (1916.-1997.)
Tridesete godine prošlog stoljeća bile su teško vrijeme za američke poljoprivrednike i radničku klasu zbog Velike depresije, tako da ne čudi što su mnogi prihvatili ljevičarske ideje, a neki se preselili u SSSR. To se dogodilo Thomasu Sgoviju, mladiću koji je slijedio svoga oca Josepha, talijansko-američkog komunista deportiranog iz SAD-a 1935. Thomas Sgovio je imao 19 godina - a u SSSR-u će provesti još 25 godina.
"Kad se Thomas preselio u SSSR, mislio je da ulazi u zemlju slobode. Isprva se osjećao tako. Uživao je u svom životu, bio je mlad, išao je u klubove za strane radnike ovdje u Moskvi, sastajao se s djevojkama...”, objašnjava Sergej Žuravljov.
Medeni mjesec je završio tri godine kasnije, kada su sovjetske vlasti uhitile Josepha Sgovija, a Thomas je posjetio američko veleposlanstvo u Moskvi, pokušavajući doći do svoje američke putovnice. Odmah nakon što je napustio zgradu, dvojica muškaraca su ga uhitila. Suđenje je bilo brzo: mladi je Amerikanac kao "društveno opasni element" osuđen na prisilni rad.
U Gulagu je proveo 16 godina, uključujući i radni logor u Kolimi, u kojem je umro Fort-Whiteman. Sgovio je imao više sreće. "Bio je talentirani umjetnik te je crtao portrete lokalnih kriminalaca u logorima; oni su mu zatim pomagali da dobije lakše poslove", kaže Žuravljov.
Ipak, ne može se reći da dva desetljeća u Gulagu nisu ostavila traga na mladiću. "Kada se 1954. godine vratio iz logora, prisjetio se kako je legao na bijele plahte te se mjesec dana nije mogao naviknuti na odsutnost ušiju", kaže Svetlana Fadejeva iz međunarodnog društva Memorijal. Sgoviju je 1960. konačno dopušteno da napusti SSSR. Vratio se u SAD gdje je napisao knjigu "Draga Amerika! Zašto sam se okrenuo protiv komunizma" ("Dear America! Why I Turned Against Communism"), u kojoj je opisao svoje teške dane u sovjetskim logorima.
3. Dennis Burn
"Jeste li ikad bili u Laredu? Na granici Teksasa i Meksika? Trošne male građevine, konji i kola... kao da je svijetu tamo upravo došao kraj." Tako je Dennis Burn, američki državljanin zatočen u SSSR-u, opisao logor u Mordoviji (oko 650 kilometra istočno od Moskve) gdje je proveo sedam godina. Možda je to jedini put da je netko usporedio Mordoviju s Teksasom.
Za razliku od Fort-Whitemana ili Sgovija, Dennis Burn nije bio komunist fasciniran sovjetskim mogućnostima. Njegova je priča više poput filma Quentina Tarantina o sitnim kriminalncima i protuhama. 26-godišnjak iz Queensa u New Yorku pozvan je 1976. da se pridruži međunarodnoj bandi krijumčara narkotika, na ponudu je pristao samo iz obijesti.
On i još dvojica Amerikanaca (Paul Brawer i Gerald Amster) nosili su 28 kg heroina u tri kovčega s lažnim dnom iz Kuala Lumpura (Malezija) u Pariz (Francuska) s tranzitnom stanicom u Moskvi. Nakon neočekivane provjere, Burn nije uspio prijeći granicu, a sva tri kurira su uhićena i optužena za krijumčarenje droge. Burn je dobio kaznu od sedam godina; Brawer je dobio pet godina, a Amster osam, no Burn je jedini koji je odslužio svoju punu zatvorsku kaznu.
Mordvinski logor je bio specijalni zatvor u kojem se držala većina stranaca, i, iako je bio neusporediv sa Staljinovim vremenima kada su zatvorenici umirali od gladi, Burnu ovdje nije bilo nimalo lijepo, pogotovo što se zatvorskog jelovnika tiče, osobito sala: "Vrsta slanine, ali samo s bijelim, znate, samo masnoća; rekao sam: 'Jeste li vi ludi, zar to jedete?'".
Ipak, bivši je krijumčar droge bio dovoljno tvrdoglav da sudjeluje u obustavi rada i štrajkovima glađu - i on i Amster se u intervjuima slažu da ga upravo zato nisu pustili ranije.
Ipak, bivši kurir s drogom bio je dovoljno tvrdoglav da sudjeluje u gladi i radnim štrajkovima - u intervjuima se i on i Amsterdam slažu da je to bio razlog zbog kojeg nije pušten ranije. Nakon što je 1983. godine izašao iz logora i napustio SSSR, rekao je: "Naučio sam cijeniti stvari, male stvari." Zatim je nestao u mraku odakle je i došao.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
