"Ovaj spomenik ne govori o našoj povijesti niti o prihvaćanju naše povijesti. Ovo je spomenik, mjesto poštovanja za nekoga tko ne zaslužuje naše poštovanje", rekla je Dionne Yeidikoo’aa Brady-Howard, jedna od pripadnica naroda Tlingit, o statui ruskog doseljenika Aleksandra Baranova, prvog generalnog direktora Rusko-američke kompanije koji je 1799. godine osnovao grad pod imenom Fort arkanđela Mihaila (kasnije nazvan Novoarhangelsk).
Statua koju je gradu 1989. godine (povodom obilježavanja 190 godina Sitke) poklonila jedna od gradskih obitelji postavljena je u parku na obali mora. A sada, krajem lipnja 2020., pripadnici naroda Tlingit traže da se ukloni.
No Aleksandar Baranov je bio mnogo složenija ličnost nego što većina stanovnika Aljaske misli, a sigurno nije gajio zlonamjerne ili genocidne ideje koje se obično povezuju s kolonizatorima.
Kada je Aleksandar Baranov 1780. godine stigao u Irkutsk u istočnom Sibiru, bile su mu 34 godine. Rođen na sjeveru Rusije u gradu Kargopolju u trgovačkoj obitelji, Aleksandar se od tinejdžerskih dana počeo baviti obiteljskim poslovima u Arhangelskoj oblasti, Moskvi i Sankt-Peterburgu. U Irkutsku je kupio imanje i počeo organizirati ekspedicije do Aljaske.
Ljudi koje je angažirao Baranov plovili su do obala Aljaske, gdje su lovili morske vidre, vrlo brojne u tim predjelima, zbog njihovog vrlo gustog krzna, skupe robe u rusko-kineskoj trgovini krajem 18. stoljeća. Ova je trgovina donosila veliku zaradu. Jedan brod je mogao prevesti krzno u vrijednosti 50 do 70 tisuća rubalja u vrijeme kada je godišnji prihod od 2 do 3 tisuće rubalja omogućavao raskošan život.
Baranovu se uskoro obratio Grigorij Šelihov, osnivač kompanije Šelihova i Golikova, specijalizirane za trgovinu krznom morskih vidri, nudeći mu mjesto glavnog direktora u svojoj kompaniji, koje je Baranov preuzeo 1790. Kompanija je zapošljavala Aleute i Alitute koji su naseljavali Aljasku i lovili vidre. Krzno je zatim transportirano u Rusiju trgovačkim brodovima.
Poslije smrti Grigorija Šelihova 1795. godine, njegova kompanija je reorganizirana u Rusko-američku kompaniju, veliki poslovni pothvat koji je učvrstio rusku trgovinu krznom morskih vidri na Aljasci i okolnim teritorijima. Početni kapital kompanije bio je 700 tisuća rubalja, a godinu dana kasnije je dostigao 2,5 milijuna rubalja. Posao je bio visoko unosan, pa su čak i članovi ruske carske obitelji bili dioničari u kompaniji. Aleksandar Baranov je bio njezin prvi generalni direktor.
Grigorij Šelihov
Kolekcija M. KočerovaSebe je nazivao "ruskim Pizarrom“, ali nije bio vojnik, a njegovi su pothvati i dostignuća bili znatno skromniji. Počevši od 1790. godine Baranov je kontrolirao izgradnju utvrđenja i sela na ruskoj Aljasci, pozivajući graditelje brodova da brodove prave tamo, na otoku Kodiak. Baranov je kontrolirao trgovinu krznom morskih vidri. Ubijane su na desetine tisuća ovih životinja. Na Aljasci se oženio kćerkom poglavice Aleuta, s kojom je imao nekoliko djece.
Baranov je 1799. godine osnovao naselje koje će kasnije postati grad Sitka, pod imenom Fort arkanđela Mihaila. U to doba bila je to samo mala tvrđava. 1802. godine plemena Tlingita napala su tvrđavu, ubivši dvadesetak Rusa koji su branili ovo mjesto i zahtijevajući otkup za zarobljene Ruse. Baranov je tek 1804. godine uspio povratiti utvrđenje. Bio je odlučan u namjeri da osnuje grad, a godinu je dana kasnije naredio da se u Novoarhangelsku sagradi osam kuća. Konačno je s Tlingitima sklopio mir i poglavici poklonio ogroman ruski grb od bronce.
Novoarhangelsk
Legion MediaAleksandar Baranov je bio posvećen i neumoran kolonizator. Nije imao predaha. Međutim, borba protiv Tlingita i upravljanje Aleutima nisu bili njegovi jedini problemi.
Baranov je imao problema i s vlastitim ljudima, Rusima koji su pokušavali švercati krzno vidri s Aljaske bez njegovog znanja.
Drugi problem je predstavljala opskrba. Ruski brodovi su se često razbijali o hridi u gustoj magli kod Aljaske, gubeći dragocjene terete namirnica i hrane. Baranov je morao poslati kapetana Ivana Kuskova u Kaliforniju, gdje je osnovan Fort Ross na mjestu danas poznatom kao Bodega Bay. Tada ruska naseobina služila je za opskrbu Aljaske, jer je Kalifornija bila bogata žitaricama i stokom.
Sitka, Aljaska
Getty ImagesBaranov je već 1798. godine počeo tražiti da bude oslobođen dužnosti. Nikolaj Rezanov, direktor Rusko-američke kompanije, opisao je iz prve ruke skroman život Baranova.
"Nitko od nas ovdje ne živi posebno raskošno, ali naš 'osvajač' živi u nekoj drvenoj jurti, koja je toliko vlažna unutra da svakodnevno mora uklanjati plijesan sa zidova, da ne spominjem jake kiše koje ovdje padaju i čine da mjesto nalikuje na sito. Izuzetna ličnost! On brine samo o udobnom životu drugih, dok svoje potrebe zanemaruje u tolikoj mjeri da sam ga jednom zatekao kako mu krevet pliva u bari vode i pitao ga je li vjetar odnio dio kolibe, na što je on opušteno odgovorio: Ne, voda mora da je ušla s tržnice, i nastavio sa svojim svakodnevnim rukovodećim poslovima."
U to je doba Rusko-američka kompanija stekla kapital od 4,5 milijuna rubalja, dok je on Aljasku napuštao gotovo u prnjama. Najskuplja stvar koju je dobio bio je ruski orden Svete Ane 2. reda, koji je zaslužio 1807. godine "za odbijanje napada plemena Tlingita".
U studenom 1818. godine Baranov je napustio Aljasku na brodu "Suvorov". U ožujku se brod kratko zaustavio na otoku Java, gdje se Baranov, kojem je tada bila 71 godina, razbolio. 16. travnja 1818. Aleksandar Baranov je umro na brodu te je sahranjen u moru, nikada se ne vrativši u domovinu.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
