Kako su izgledale diskoteke u Sovjetskom Savezu (FOTOGRAFIJE)

Za mnoge žitelje Sovjetskog Saveza diskoteke su bile posebna vrsta zabave, koje se oni sa zadovoljstvom sjećaju čak i danas, nakon mnogo godina, kada plesanje u noćnom klubu više nije egzotična atrakcija. U sovjetsko doba je vladala nestašica ovog zadovoljstva. Tada je odlazak u diskoteku bio veliki događaj.

Evo jednog primjera organiziranja školske diskoteke krajem 1970-ih: "Od nas je zatraženo da prethodno sastavimo popis pjesama i skladbi, i to s obaveznim prijevodom naslova. Tada su u modi bili ’Talijani’. Znali smo što je to ’Felicità’, ali nismo znali što je ’Festra’, pa smo lupili da je to ’Dobra sreća’. I to je prošlo. Ali ’Acapulco’ nije prošao. Ravnateljica [škole], kemičarka, zahtijevala je da dokažemo da ’Acapulco’ nije nekakva antisovjetska parola ili nacistički pozdrav. Morali smo otići do kabineta za geografiju i donijeti joj Atlas svijeta", prisjeća se Arkadij.

Školske diskoteke su bile bezazlene, no one su se pojavile tek kasnije. Najprije su organizirane večeri u prostoru prilagođenom za ples, gdje je svirala glazba uživo. Atmosfera je pomalo podsjećala na balove u carskoj Rusiji, jer su se žene i muškarci okupljali zasebno, plesovi su imali nazive i određeni poredak. To su bile 1930-e i 1940-e godine. Tadašnje "diskoteke" su se zvale "plesne večeri".

Takvi plesovi su organizirani u domovima kulture i klubovima, a tijekom ljeta u parkovima, na otvorenom.

U SSSR-u je svaki aspekt života imao striktne propise, pa je to važilo i za ples. 2Zabranjeno je plesati u radnoj odjeći ili sportskoj opremi. Zabranjeno je plesati izopačeno [što god to značilo]. Plesač mora plesati podjednako pravilno i odrješito i desnom i lijevom nogom. Pušenje i smijeh su dozvoljeni u prostoru koji je za to namijenjen" – takva pravila su važila za svaki plesni prostor.

Tijekom 1960-ih, za vrijeme političkog "otapanja", plesovi su postali slobodniji. Pojavio se buntovnički duh, drečava odjeća... Doduše, u to doba je mladić u trapezicama i s dugom kosom još uvijek mogao biti izbačen iz diskoteke, isto kao i slobodnije obučena i našminkana djevojka.

U pravilu je prostor za diskoteku uvijek bio ograđen, a ulaz se naplaćivao. Tko nije htio platiti, preskakao je ogradu, ali to nije bilo lako. U diskoteci je često dežurala milicija, a pored toga su "uljezima" postavljane zamke, na primjer u vidu ograde premazane mazutom.

Ovako su izgledali mladi u diskotekama tijekom 1970-ih.

Sovjeti su počeli osnivati svoje glazbene grupe po ugledu na zapadne bendove, i to obavezno uz skraćenicu VIA (vokalno-instrumentalni ansambl). Trudili su se, koliko su mogli, nalikovati na strane grupe, ali su ipak bili prilično specifični. U SSSR-u nije bilo gitara Fender ili Gibson (kupovale su se za devize samo glazbenoj "eliti" iz ustanove "Goskoncert"), pa su mnogi "vokalno-instrumentalni ansambli" svirali sovjetske gitare, koje su od milja (očigledno zbog kvalitete zvuka) zvali "lopate", "vesla" ili "drva".

Povrh svega, komunistička partija je budno pazila da ti glazbenici slučajno ne otpjevaju nešto zabranjeno (nešto iz rubrike "propaganda razuzdanosti"). "Prije svega, nismo pjevali ’depresivne pesme’ underground bendova. Više se i ne sjećam svega, no na tu su ’crnu listu’ stavljene dvije pjesme koje su naše djevojke najviše voljele. Bila je to ’Djevojka u kafiću’ Jurija Loze i ’Sjećaš li se, curo’ Aleksandra Novikova", pišu korisnici interneta.

Opća demokratizacija je neupitno dovela do situacije u kojoj je već tijekom 1980-ih nastupilo zlatno doba diskoteka. Pojavile su se u svakoj školi, u svakoj obrazovnoj ustanovi. Pojavili su se jednostavni uređaji poput kasetofona. Mikseta nekog žešćeg DJ-a izgledala je otprilike ovako:

Cenzura je službeno i dalje postojala, ali se na nju sve manje obraćala pažnja. Alkohol se unosio u samovarima i čajnicima, a tuče su postale uobičajena pojava: "Nitko nije išao sam u diskoteku. Uvijek se išlo u društvu. Djevojke su, doduše, mogle ići u paru, tj. s prijateljicom, no mladići su se morali držati svog društva u slučaju da započne tuča. A tuče su često izbijale, naročito na inicijativu momaka ’iz kraja’."

S vremenom je diskoteka postala mjesto gdje žele otići svaka suvremena djevojka i svaki mladić, pa su se tako pojavila i mjestašca "samo za određeno društvo". Među najprestižnijim i najmodernijim diskotekama bile su one koje su organizirane u barovima mreže hotela "Inturist" (gdje su odsjedali isključivo stranci). Prosječan sovjetski građanin nije mogao ući u takvu diskoteku, ali su zato mogli predstavnici sovjetske vladajuće elite, prerušeni agenti KGB-a i "devizne" prostitutke.

Običan čovjek je, kao i ranije, mogao zablistati samo na podiju nekog doma kulture ili seoskog kluba. S tim što sada već nisu bili zabranjeni ni strani hitovi, ni napadna šminka. U diskotekama i oko njih je cvjetala "siva ekonomija", mnogo toga se prodavalo "na crno". Dileri su ispod stola vadili i prodavali zapadnu odjeću poput traperica koje su u SSSR-u bile pravi hit, a također strane cigare i ploče. Diskoteke su postale stjecište alternativne kulture i tržišne ekonomije koja je tada bila još u povojima.