U prvim mjesecima Drugog svjetskog rata muzejski su radnici u najkraćim mogućim rokovima pakirali i slali umjetnička djela što dalje od linije fronta. I pored toga su mnogi vrijedni izlošci morali ostati u muzejima, a sačuvani su zahvaljujući ogromnoj osobnoj hrabrosti i požrtvovnosti zaposlenih.
S prvim vijestima o napadu Njemačke na SSSR 22. lipnja 1941. godine zaposleni u prijestolničkoj Tretjakovskoj galeriji i Muzeju likovnih umjetnosti koji nosi ime Puškina u rekordnom su roku od deset dana spakirali i otpremili najvrednije umjetničke predmete. Međutim, poteškoće su bile neminovne.
Tako čuvena slika Aleksandra Ivanova "Javljanje Krista narodu" iz Tretjakovske galerije ni upakirana nije mogla stati niti u jedan željeznički vagon. Direktor galerije Aleksandar Zamoškin osobno je premjeravao vagone i sa željezničarima se dogovarao oko najboljeg rješenja. Odlučeno da se za prijevoz slike dimenzija 5,5x7,5 metara upotrijebe dvije otvorene platforme, a platno je urolano i omotano ceradom.
Sofija Goldštejn koja je radila u galeriji kasnije je pričala kako su mlađahni učenici stručnih škola i crvenoarmejci pritekli u pomoć i kutije i slike iz galerije prenijeli na željezničku stanicu.
Jedne je noći sredinom srpnja specijalni ešalon od 17 vagona tajno krenuo u Novosibirsk (3300 km od Moskve). Tamo su u nedovršenoj zgradi Opere smješteni eksponati iz Tretjakovske galerije, Puškinovog muzeja i još nekih prijestolničkih muzejskih institucija. Dio zbirki iz Muzeja likovnih umjetnosti prebačen je u grad Solikamsk u Permskom kraju (1500 km od Moskve).
Eksponati prijestolničkih muzeja odnošeni su do kraja godine. Zgrada Tretjakovske galerije je 1942. godine oštećena u zračnim napadima.
Oštećena je i zgrada Puškinovog muzeja, u listopadu 1941. godine udarni val od bombi srušio je ogroman stakleni krov muzeja i izbio prozore. Oštećen je ne samo dekor u nekoliko prostorija, nego i čuvene kopije arhitektonskih čuda u punoj veličini, kao i skulpture iz muzejskih zbirki koje nije bilo moguće iznijeti.
Zanimljivo je da je samo tjedan dana poslije kapitulacije Njemačke Tretjakovska galerija ponovo otvorila vrata za posjetitelja, a Puškinov je muzej počeo raditi u listopadu 1946. godine.
Povijesni muzej na Crvenom trgu, kao i Kremlj, mogao je lako biti meta zračnih napada. Zato su njegovi brojni izlošci, od bodeža vojskovođe Aleksandra Suvorova i zlatnog pisaćeg pribora pjesnika Aleksandra Puškina do kaftana Ivana Groznog i svečane haljine Katarine Velike, morali odmah biti evakuirani.
Otpremanjem muzejskog blaga rukovodio je arheolog Aleksandar Brjusov. Krajem 1941. godine na otvorenoj barži Volgom je u mali grad Hvalinsk (900 km od Moskve) stiglo više od 900 kutija s upakiranim umjetninama. Međutim, linija fronta se uskoro približila, počele su borbe kod Staljingrada, i kutije su željeznicom poslane u Kustanaj (danas Kazahstan, 2000 km od Moskve).
Muzej je nastavio raditi i u ratnim godinama. Zaposleni su se dosjetili i napravili kopije najvrednijih eksponata kako bi u dvoranama imalo što vidjeti.
Umjetnički predmeti su u Muzej vraćeni 1944. godine. Sačuvana je fotografija na kojoj se vidi koliko su se muzejski radnici obradovali.
U početku je bilo planirano da se relikvije iz riznica susednih kremaljskih muzeja sakriju u samoj tvrđavi, njenim kulama i kriptama crkava. Međutim, Nijemci su se munjevito približavali i zapovjednik Kremlja Nikolaj Spiridonov donio je odluku da evakuira riznice. Sedamdeset pet posto eksponata Oružane palače odneseno je u Sverdlovsk (danas Jekaterinburg, 1700 km od Moskve) i smješteno u zgradu NKVD-a. U muzeju su ostale samo velike Carske kočije. U kremaljskim crkvama je ostao veliki broj ikona. Sam Kremlj je praktički bio "sakriven" od njemačke avijacije. Zlatne kupole obojene su tamnim bojama, crvene zvijezde maskirane, a Car-zvono prekriveno drvenom nadstrešnicom.
Kremaljski muzeji otvoreni su prije završetaka rata, u travnju 1945. godine. Prvi posjetitelji bili su vojnici kremaljskog garnizona koji su pomagali u evakuaciji i povratku stvari na svoje mjesto.
Muzeji Lenjingrada (danas Sankt-Peterburg) bili su suočeni s velikim iskušenjima. Zaposleni i dobrovoljci praktički su spavali u dvoranama Ermitaža kako bi uspjeli spakirati što više izložaka. Prvi ešaloni sa zbirkama brzo su otišli, negdje milijun umjetničkih predmeta otpremljeno je u uralski grad Sverdlovsk. Međutim, 8. rujna 1941. godine počela je opsada Lenjingrada i naredni transport s remek-djelima iz Ermitaža nije uspio izaći, umjetnine su vraćene u muzej i čuvane u podrumima i na prvom katu muzeja.
Direktor muzeja Josif Orbeli i njegovi suradnici riskirali su svoje živote kako bi zaštitili zgradu i preostale vrijedne artefakte. Podzemne prostorije Ermitaža postale su sklonište, a nekoliko suradnika s obiteljima čak se tu i preselilo. Oni su dežurali danju i noću, hvatali zapaljive bombe, gasili požare, i usprkos svim strahotama blokade koje su osjetili na vlastitoj koži borili se za svoje živote.
Svjedokinja spomenutih događaja umjetnica Vera Miljutina, prisjećajući se te strašne zime u opsjednutom gradu, kaže da su dvorane muzeja ostavljale nevjerojatan dojam. Prazni okviri, zidovi prekriveni injem, pod nogama škripa razbijenih stakala i njegov glasan eho u ogromnim muzejskim prostorijama.
Zanimljivo je da je čak i za vrijeme opsade Lenjingrada organizirano nekoliko posjeta muzeju i književnih večeri. I od toliko slika i umjetnina koje su tijekom rata evakuirane, iz muzejske zbirke nestalo je samo jedno platno, "Sveti Sebastijan" Anthonisa van Dycka, koje nije pronađeno ni do dan-danas.
Sa zidova Ruskog muzeja, glavne riznice nacionalnog slikarstva i kiparstva u Peterburugu, skinuto je i pripremljeno za evakuaciju više od 7,5 tisuća samo slikarskih radova. Među njima preko 60 monumentalnih radova dužine od četiri i više metara. Da bi se za zidova skinula tako velika platna, kao što su "Posljednji dan Pompeja" Karla Brjulova ili "Bakrena zmija" Fjodora Brunija, trebalo je angažirati nekoliko desetaka ljudi, kaže ravnatelj Petar Baltun.
Ogromna platna površine od 20 do 60 kvadratnih metara trebalo je ne samo skinuti iz okvira, nego i vrlo pažljivo namotati na specijalna vratila bez ijednog pregiba i najmanjeg oštećenja boje. Neka vratila, promjera od 60 do 120 centimetara svaki, dostizala su i do deset metara dužine.
Prvi dio radova evakuiran je u Gorki (danas Nižnji Novgorod, 1200 km od Peterburga), a drugi u Perm (1800 km od Peterburga).
Baltun kaže da su velike skulpture bile posebna priča. Recimo, problem je predstavljalo samo spuštanje s drugog kata čuvene "Ane Ivanovne s arapskim dječakom" Carla Rastrellija da bi bila čuvana pod zemljom. U parku ispred Muzeja iskopana je duboka jama, u kojoj je smještena skulptura, pažljivo zaštićena specijalnim premazom i dobro omotana hidroizolaciojskim materijalom. Na mjestu na kojem je sakrivena zasađena je gusta cvjetna gredica.
Velebni dvorac i njegovi eksponati doživjeli su, vjerojatno, najtužniju sudbinu. Oko 14 tisuća umjetničkih predmeta evakuirano je u Novosibirsk i grad Sarapul u Udmurtiji (1900 km od Peterburga). Međutim, samo dio skulptura parkovskog ansambla sakriven je na Teretnoj stanici Moskovske željezničke stanice i u katedrali sv. Izaka u Lenjingradu (koji je ostao neoštećen u bombardiranju jer je služio kao orijentir njemačkoj avijaciji).
Poslije odnošenja dragocjenih eksponata zaposleni u muzeju pokušavali su sakriti i druge vrijednosti, pa su u parku zakopavali preostale skulpture i smještali brončane statue u tunel fontane Velika kaskada. Pripremani su za bombardiranje i sami dvorci, lijepili su se prozori, pijesak se sipao na podove od parketa, a panoi priljepljivali na zidovima odaja.
Međutim, Peterhof nije samo bombardiran, nego se našao direktno na bojnom polju i bio gotovo uništen. Od Velikog dvorca, tog ruskog Versaillesa, ostale su samo nagorjele ruševine, fontane su bile uništene, a veliki broj stabala u parku spaljen. Više od 16 tisuća dragocjenosti bespovratno je izgubljeno, a među njima originalna skulptura Samsona s postolja čuvene fontane.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
