Sovjetski je režim po pitanju infektologije dočekalo mizerno nasljeđe. Rusko Carstvo je zauzimalo jedno od vodećih mjesta po rasprostranjenosti zaraznih bolesti. Primjerice, 1912. godine je registrirano oko 13 milijuna infektivnih bolesnika - čak 7% ukupnog stanovništva.
Unatoč činjenici da su javnozdravstvene organizacije bile osnovane u desecima predrevolucionarnih ruskih gradova, u zemlji nije postojala niti jedna sanitarno-epidemiološka služba. Situaciju su značajno pogoršali Prvi svjetski i Ruski građanski rat.
Boljševici su s dolaskom na vlast odmah postali svjesni tog problema: španjolska gripa je bjesnila u cijeloj zemlji, a da ne spominjemo tradicionalnu koleru i tifus. Unatoč ozbiljnim ekonomskim poteškoćama, vlasti su ipak izdvojile velike količine novca za poboljšanje zdravstvenih uvjeta u naseljenim područjima i poticanje stanovništva na ranije nepoznate zdravstvene mjere opreza.
Donošenjem uredbe o javnom zdravstvu 15. rujna 1922. formirana je jedinstvena javnozdravstvena organizacija, a počele su nicati i sanitarno-epidemiološke stanice koje su imale sve što je bilo potrebno za borbu protiv zaraznih bolesti, uključujući laboratorije. Taj se datum smatra rođendanom sanitarno-epidemiološke službe Rusije.
Uvidjevši da je prevencija bolja od liječenja, vlasti su uvele dalekosežne preventivne sanitarne mjere koje su se odnosile i na prehrambenu industriju, ugostiteljstvo i trgovinu hranom. Već su se krajem 1920-ih značajno smanjile stope smrtnosti, uključujući smrtnost djece, i učestalost zaraznih bolesti.
U Sovjetskom se Savezu u isto vrijeme velika pažnja posvećivala obuci budućih epidemiologa, mikrobiologa i specijalista za zarazne bolesti. Početkom 1930-ih su u medicinskim institutima otvoreni prvi sanitarno-higijenski fakulteti.
Drugi svjetski rat je doveo do migracije ogromnih masa stanovništva i devastacije ogromnih teritorija, što je dovelo do ozbiljnog pogoršanja epidemiološke situacije u SSSR-u. U zemlji su se aktivno širile dizenterija, malarija, tifus i virusni hepatitis. Kako bi se situacija dovela pod kontrolu, hitno su osnovani sanitarno-epidemiološki odredi, zarazne bolnice i jedinice za dezinfekciju. Podučavanje vojnika pravilima osobne higijene odigralo je ključnu ulogu u rješavanju problema.
U poslijeratnom se razdoblju sanitarno-epidemiološka služba razvijala paralelno s industrijom. To je rezultiralo pojavom nove grane poznate kao "radijacijska higijena" - čiji je cilj bilo kontroliranje i smanjenje izloženosti radnika ionizirajućem zračenju u tvornicama i poduzećima.
Sanitarno-epidemiološka služba SSSR-a je početkom 1970-ih dobila široke ovlasti u području zaštite okoliša od onečišćenja i borbe protiv zaraznih bolesti. Nijedno industrijsko poduzeće nije moglo biti pušteno u rad bez postrojenja za pročišćavanje i nijedno se naselje nije moglo graditi bez poštivanja sanitarnih normi i pravila. Upute sanitarnih inspektora bez pogovora su morale provoditi sve državne i javne institucije, kao i obični građani.
Pored toga, poduzeća, organizacije, odjeli, pa čak i ministarstva postali su osobno odgovorni za poštivanje svih sanitarnih i higijenskih normi i pravila, čije je kršenje podrazumijevalo disciplinsku, administrativnu, a ponekad i kaznenu odgovornost.
Tijekom dva desetljeća od 1950-ih do 1970-ih, incidencija tifusne groznice u SSSR-u smanjila se za gotovo četiri puta, hripavac za osam puta, a difterija za više od 70 puta. Cjepiva protiv ospica, zaušnjaka, dječje paralize i gripe razvijena su i uvedena u javnozdravstvenu praksu. U cijeloj je zemlji uspostavljen učinkovit sustav cijepljenja.
Sovjetskom Savezu pripada zasluga za suzbijanje jedne od najstrašnijih bolesti čovječanstva, malih boginja, 1980. godine. SSSR je davne 1958. godine Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji dostavio 25 milijuna doza posebno razvijenog cjepiva za upotrebu širom svijeta, uključujući Indiju, Irak, Iran, Afganistan i Burmu. Sovjetski Savez je Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji donirao više cjepiva protiv malih boginja nego sve ostale zemlje zajedno.