Zašto je Napoleon napao Rusiju?

Napoleon Bonaparte (1769.-1821.), francuski car (1804.-1814., 1815.), gajio je ambicije da uspostavi totalnu kontrolu nad kontinentalnom Europom. To je podrazumijevalo političku kontrolu nad europskim državama, koju je Napoleon uspostavio u svojim trijumfalnim ratnim kampanjama, a uz to i kontrolu nad morima i glavnim trgovačkim lukama.

1. Napoleon je želio "smrviti" Rusiju

Ruski car Aleksandar I. je 1807. godine potpisao s Napoleonom Tilzitski mir kojim je okončan Rat Četvrte koalicije (Rusija, Pruska, Saska, Švedska i Velika Britanija protiv Francuske). Iz tog rata je Francuska izašla kao pobjednica. Prema Drugom Tilzitskom sporazumu koji su potpisale Francuska i Pruska, pruski kralj je Napoleonu ustupio skoro polovicu svog predratnog teritorija. Na njoj je Napoleon osnovao Kraljevinu Vestfaliju, Varšavsko vojvodstvo i "Slobodni grad Danzig". Ostatak teritorija dodijelio je tadašnjim francuskim državama-satelitima i Rusiji.

Rusija i Francuska, tadašnja dva velika carstva, sklopile su potpisivanjem Tilzitskog mira savez protiv Velike Britanije i Švedske. Tako je nastala teška situacija koja je ubrzo, već 1809., prerasla u Rat Pete koalicije, tj. Austrijskog Carstva i Ujedinjenog Kraljevstva protiv Napoleonove Francuske i njezinih saveznica. Pruska i Rusija nisu sudjelovale u tom ratu, ali je bilo očito da je Rusija sljedeća na Napoleonovom popisu. Francuski car je 1811. godine rekao Dominiqueu Dufouru de Pradtu, francuskom veleposlaniku u Varšavi: "Za pet godina ću ja vladati svijetom, ostat će samo Rusija. No ja ću i nju smrviti... Tada ću postati i gospodar mora, i sva trgovina će svakako morati ići preko mene." Drugim riječima, "prijateljstvo" dvojice careva bilo je, blago rečeno, klimavo. "On je pravi Vizantinac", rekao je Napoleon za ruskog cara Aleksandra, jer je ovaj bio vrlo snalažljiv i nije bio previše otvoren.

2. Rusija se nije pridružila kontinentalnoj blokadi Ujedinjenog Kraljevstva

Rusija prema Tilzitskom miru trebala pridružiti kontinentalnoj blokadi britanske pomorske trgovine kako bi se Britancima onemogućio izvoz robe u kontinentalnu Europu. Oni su tada uglavnom izvozili željezo i tekstil, a to je bilo najpotrebnije svakoj vojsci kojoj nedostaju oružje i uniforme. Na taj način je Napoleon pomoću blokade ujedno želio onemogućiti opskrbu vojski europskih zemalja, uključujući i Rusiju. Pored toga, uslijed blokade je, po riječima ruskog povjesničara Ljubomira Beskrovnog, četverostruko reduciran izvoz ruskog žita.

Blokada je očito bila suprotna onome što je željela i za čim je imala potrebu Rusija kao politička sila. Uostalom, slične želje i potrebe imale su i ostale europske države. Napoleon je izdao direktna naređenja svojoj floti da presreće i blokira trgovačke brodove različitih nacija koje su ignorirale blokadu, što nije imalo mnogo efekta.

Rusija je 1810. nastavila trgovati s Velikom Britanijom. Štoviše, povećala je carinu za francusku robu, a to je već bila otvorena konfrontacija.

3. Napoleon je bio uvrijeđen jer je dva puta prosio ruske kneginjice i oba puta je odbijen

Napoleon nije imao vladarske krvi i zato se htio bar oženiti djevojkom kraljevskog ili carskog porijekla. Dva puta je prosio ruske kneginjice, nadajući se da će tako preko osobnog utjecaja moći kontrolirati rusku politiku. Tako je 1808. godine, ubrzo nakon potpisivanja Tilzitskog mira, preko ministra vanjskih poslova Francuske Charles-Mauricea de Talleyranda zaprosio od Aleksandra I. veliku kneginjicu Katarinu Pavlovnu (1788.-1819.), Aleksandrovu sestru. Aleksandar je odbio Napoleona, i to na sebi svojstven način - nije mu ništa odgovorio.

Napoleon je 1810. ponovno pokušao - ovoga puta je zaprosio Aleksandrovu 14-godišnju sestru Anu Pavlovnu (1795.-1865.), kasnije nizozemsku kraljicu. Ponovno je odbijen i ubrzo zatim se oženio Marijom Lujzom (1791.-1847.), kćerkom austrijskog cara Franje II. (1768.-1835.). Bilo je očigledno da Napoleonu treba savez s Austrijom ako želi zaratiti protiv Rusije, i zato je ovaj brak dodatno zaoštrio ionako zategnute odnose dviju zemalja.

4. Rusija je sklopila savez sa Švedskom koja je napustila Napoleonovu koaliciju

U to vrijeme je Napoleon već u Europi okupljao internacionalnu savezničku vojsku. Tu Veliku armiju nije podržala samo jedna država, a ta država je bila Švedska. Švedskom je tada upravljao Jean-Baptiste Bernadotte (1763.-1844.), bivši maršal Francuskog Carstva koji je pomoću lukavih političkih intriga postao Karlo XIV. Ivan Švedski. On je želio biti neovisan vladar, a samim tim se nije uklopio u Napoleonov sustav. Tako su njih dvojica postali neprijatelji.

Napoleon je u siječnju 1812. okupirao švedsko Pomorje. Bernadotte je u ožujku odlučio sklopiti savez između Švedske i Rusije. Car Aleksandar je obećao da će mu pomoći da postane i kralj Norveške (što se kasnije i dogodilo).

Savez sa Švedskom je bio odlučujući korak Rusije. Ubrzo zatim, 28. svibnja 1812. godine, Rusija je s Osmanskim Carstvom potpisala Bukureštanski sporazum, kojim je okončan šestogodišnji rat. Osmanlije su se također obvezale raskinuti savez s Francuskom. Sporazum je potpisao ruski vojskovođa Mihail Kutuzov, a ratificirao ga ruski car Aleksandar Prvi. Samo 13 dana nakon toga Napoleon je napao Rusiju.