Ovom trijumfu sovjetskih inženjera prethodilo je preko sedam godina napornog rada na rješavanju znanstvenih, konstruktorskih i proizvodnih zadataka koji su u tom trenutku bili vrlo teški.
O potrebi stvaranja "sredstava borbe protiv balističkih raketa u vezi s opasnošću koja se nadvila" prvi su se otvoreno izjasnili sovjetski generali u kolovozu 1953. godine u pismu Prezidiju Centralnog komiteta KPSS-a. Nakon nekoliko mjeseci razmišljanja Vijeće ministara SSSR-a je izdalo ukaz "O mogućnosti stvaranja sredstava PRO", a djelovanje u tom pravcu povjereno je vodećim konstruktorskim biroima.
Eksperimentalni proturaketni sustav je dvije godine kasnije dobio oznaku "Sustav A". Za glavnog konstruktora je postavljen Grigorij Kisunjko. Razmjeri pokrenutih poslova bili su upečatljivi čak i po sadašnjim mjerilima. Na obali jezera Balhaš u Kazahstanu napravljen je novi poligon, a njegov je administrativni centar bio novi grad Priozersk, koji je u tu svrhu i osnovan. Tu su se okupili svi inženjeri koji su radili na ovom projektu. U Priozersku je osmišljen i provjeren model zaštite Moskve, koja je odabrana kao prvi objekt za obranu od raketnog napada.
Sve komponente "Sustava A" su stvorene praktički "od nule", a to su, ni manje ni više, zapovjedno-računarski centar i središnja računarska stanica, tri radiolokatora s kanalima za otkrivanje i praćenje balističkih ciljeva, za njihovo presretanje i za praćenje antibalističkih raketa, radar za određivanje linije od starta do cilja sa stanicom za prosljeđivanje naredbi i startni položaj s lanserima.
Proces presretanja cilja predviđao je mimimalne intervencije personala koji opslužuje cijeli sustav. U cilju automatizacije procesa napravljen je uređaj M-40, jedan od najučinkovitijih računara toga doba.
Radiolokatori su razmješteni po principu "tri distance", što je omogućilo visoku preciznost određivanja koordinata cilja. Radarska postaja za određivanje linije od starta do cilja automatski je prepoznavala antibalističku raketu poslije njezinog lansiranja i pratila je na cijeloj putanji leta.
U čitavom ovom sustavu posebno mjesto zauzima antibalistička raketa V-1000. Tvorci su joj dali nježno ime "Anuška", no to je zapravo bilo vrlo razorno oružje. Raketa je imala navođeni drugi stupanj s raketnim motorom na tekuće gorivo, a prvi pogonski stupanj na kruto gorivo bio je najmoćniji na svijetu. Letjela je brzinom od 1000 metara u sekundi i mogla je presretati ciljeve na visini od 25 kilometara.
Najspecifičniji je bio bojevi dio "Anuške". Sastojao se od 15 000 "mikrobombi", tj. kuglica s jezgrom od čvrste legure u kombinaciji s eksplozivom. Projektil je imao nevjerojatnu snagu. Takvu konstrukciju bojevog dijela predložio je Konstantin Kozorezov kada je poslije prvih testiranja postalo jasno da prvobitno punjenje antibalističke rakete nije dovoljno učinkovito.
Testiranje izvršeno 4. ožujka 1961. godine nedvosmisleno je potvrdilo da je shema rakete V-1000 bila dobro osmišljena. Tada je "Sustav A" presreo balističku raketu R-12. "Anuška" je lansirana, a kada je dobila naredbu da eksplodira, raskomadala je cilj koji je letio brzinom od preko tri kilometra u sekundi. Prema radiotelemetrijskim podacima, meta je uništena šest sekundi nakon susreta s oblakom "mikrobombi".
Tijekom narednih nekoliko mjeseci sovjetski inženjeri su izveli još tridesetak lansiranja eksperimentalnog sustava PRO. Sva lansiranja su bila uspješna.
Nikita Hruščov je u ljeto 1961. godine na sjednici UN-a izjavio da je SSSR napravio oružje koje pogađa "muhu u oko".
Pojava jedinstvenih obrambenih sredstava prisilila je SAD da traži mogućnosti za sklapanje Sporazuma o ograničavanju strateškog ofenzivnog naoružanja (START-3) i ograničavanje proturaketne obrane. Uzgred, američki stručnjaci su uspjeli reproducirati način rada "Sustava A" tek u ljeto 1984., tj. nakon nepunih 20 godina.