Kako su se Kozaci borili za i protiv Hitlera

Kozaci su stoljećima bili i ponos i glavobolja ruskih careva. U zamjenu za određeni stupanj samoupravljanja ovaj je vojni stalež, koji je nastao miješanjem različitih etnosa, čuvao granice Ruskog Carstva.

Odlični konjanici Kozaci znali su prestraviti neprijatelja, brzo i učinkovito su rastjerivali demonstracije na trgovima i bili osobna careva garda. S druge strane, slobodoljubivi Kozaci bi planuli čim bi osjetili da im netko oduzima prava i prijeti njihovom načinu života.

Kraj monarhije i građanski rat podijelio je Kozake kao i čitav narod. U munjevitim jurišima konjice na beskrajnim prostorima juga Rusije sudarali su se sad crveni i bijeli Kozaci.

Većina Kozaka je ipak bila na strani Bijelog pokreta, s obzirom na to da su im nove vlasti oduzimale prava i zemlju, a nakon pobjede u Građanskom ratu sovjetska vlast im to nije zaboravila. Politika koja se provodila imala je za cilj da sam pojam kozaštva nestane iz ruskog jezika. Kozaci su izgubili pravo da pristupe Crvenoj armiji (izuzev onih koji su od početka rata bili na strani boljševika).

"Za domovinu, za Staljina!"

Međunarodna situacija tridesetih godina i opasnost od velikog rata natjerali su sovjetsko rukovodstvo da promijeni odnos prema Kozacima. Počela je kampanja za "sovjetsko kozaštvo". Državi je iznenada zatrebao preporod kozačkih tradicija i aktivno sudjelovanje Kozaka u društvenom životu.

Najvažnije je to da je 1936. ukinuta zabrana da Kozaci služe u Crvenoj armiji. Neke konjičke jedinice su se zvale "kozačke". Zatim su počeli formirati kozačke divizije i korpuse u kojima su vojnici mogli nositi tradicionalnu kozačku uniformu. Već su dogodine Kozaci sudjelovali u paradi na Crvenom trgu.

Kozačke dizivije su sudjelovale u svim značajnim bitkama Velikog domovinskog rata. Konjanici su bili naoružani sabljama, puškama, mitraljezima, pa i topovima. Nisu se mogli suprotstaviti njemačkim tenkovima, ali su bili vrlo korisni u kontranapadima, kada je neprijatelj bježao glavom bez obzira. Učinkovitost Kozaka je znatno porasla 1943. kada su dobili pukovnije protutenkovske artiljerije i protuzračne obrane.

Kozačke jedinice su za heroizam često proglašavane gardijskima. Tako je jedna od najlegendarnijih jedinica Crvene armije postala Treća gardijska konjička divizija u kojoj su bili uglavnom Kozaci s Kubanja. Od srpnja 1941. do svibnja 1945. divizija je prešla 12 700 km kroz teritorij SSSR-a, Poljske i Njemačke te je sudjelovala u bitkama za Moskvu, Varšavu i Berlin.

Kozak u Drugom svjetskom ratu nije obavezno bio konjanik. Deveta krasnodarska kozačka pješačka divizija je bila tako opasna da su njezine pripadnike Nijemci nazvali "Staljinovim glavosječama". Jedan od najboljih sovjetskih tenkista (52 uništena nacistička tenka) bio je Kozak Dmitrij Lavrinjenko, a konstruktor oružja Fjodor Tokarev (otac "tetejca" i glavne puške Crvene armije SVT) je također Kozak.

"Protiv komunista, Židova i njihovih sluga"

Ako je veći dio Kozaka branio domovinu, neki nisu mogli oprostiti sovjetskoj vlasti stare uvrede te su prešli na stranu Nijemaca. Na okupiranim teritorijima kubanjskog i donskog kozaštva aktivno su formirane kozačke družine i policijski bataljuni koji su se borili protiv partizana ili bili čuvari zarobljenih crvenoarmejaca.

S nacistima su se u Rusiju vratili i kozački atamani koji su napustili zemlju nakon poraza u Građanskom ratu. Jedan od njih, Petar Krasnov, još je prvog dana početka operacije Barbarossa 22. lipnja 1941. Kozacima ovo poručio: "Molim da se prenese svim Kozacima da ovaj rat nije protiv Rusije, nego protiv komunista, Židova i njihovih sluga, koji trguju ruskom krvlju. Neka Bog čuva njemačko oružje i Hitlera!"

Führer nije imao ništa protiv kozačkih kolaboracionista, jer su ideolozi Trećeg Reicha smatrali Kozake potomcima Ostrogota ili Istočnih Gota, odnosno čistim Arijcima. Veliku je ulogu u tome odigrala podrška koju su Kozaci u Njemačkoj pružili Nacionalsocijalističkoj njemačkoj radničkoj stranci NSDAP još prije nego je došla na vlast.

U kozačkim jedinicama Wehrmachta i SS-a nisu bili samo Kozaci. Primjerice, 15. kozački SS korpus je uoči kraja rata raspolagao s 25 000 ljudi, a bili su to Kozaci, sovjetski zarobljenici koji su prešli na stranu Njemačke i oko 5000 njemačkih vojnika.

Na Balkanu je bilo puno Kozaka koji su se borili na strani Hitlera. Upravo su odatle bježali u Austriju i predali se Englezima, samo da ih ne dohvati Crvena armija.

Ali Englezi su 28. svibnja 1945. predali SSSR-u oko 50 000 Kozaka kolaboracionista. Nad rukovoditeljima je izvršena smrtna kazna, a ostali su robijali narednih 10 godina.