Tri nevjerojatna podviga sovjetskih vojnika u Staljingradskoj bitci

Georgij Zeljma/Sputnik, Mchpv (CC BY-SA 4.0)
Zahvaljujući dobrim dijelom upravo tim podvizima, SSSR je uspio pobijediti u najstrašnijoj bitci u ljudskoj povijesti.

Pavlovljeva kuća

Jedinice njemačke Šeste armije probile su se sredinom rujna 1942. godine u centar Staljingrada. Žestoke borbe su se vodile za svaku zgradu koja je Nijemcima mogla biti prepreka na putu prema Volgi.

Stariji vodnik Jakov Pavlov 27. rujna dobiva naredbu da zauzme položaj u peterokatnoj stambenoj zgradi na trgu Devetog siječnja u samom centru grada, potisnuvši manji njemački garnizon. Zgrada će postati čuvena Pavlovljeva, tvrđava u kojoj je 31 borac Crvene armije tijekom dva mjeseca odolijevao neprijateljskim napadima.

Bez obzira na naziv koji je ušao u povijest, obranom zgrade je sve vrijeme opsade zapovijedao lajtnant Ivan Afanasjev koji se Pavlovu priključio sa svojim vodom.

"Hitlerovci našu kuću nisu ostavljali na miru niti jednog jedinog dana. Naš garnizon koji im nije dozvoljavao ni korak naprijed bio je za njih noćna mora. Iz dana u dan intenzivirali su napade, očito odlučivši sravniti kuću. Jedanput je njemačka artiljerija gađala dan i noć bez prestanka", zapisao je u svojim memoarima Pavlov.

Sovjetski vojnici su s krova, prozora i podruma otvarali tešku vatru po protivniku koji je napadao. U podrumu su se skrivali i preostali mirni građani. Hrana, voda i streljivo donošeni su noću s Volge pod konstantnom pucnjavom. Kuća Pavlova je držala vezu s drugim sovjetskim trupama ili, bivajući izolirana, postajala usamljeni otok otpora.

Crvena armija je 19. studenog počela operaciju "Uran", opsade Šeste armije, paralizirane u Staljingradu zahvaljujući tvrdoglavoj borbi sovjetskih vojnika. A kroz tjedan su dana u protunapad prešli i branitelji Pavlovljeve kuće zajedno s drugim jedinicama Šezdeset druge armije. Danas nije moguće izračunati gubitke Nijemaca, ali se zna da se oni broje u stotinama vojnika. Garnizon u čuvenoj kući koji se znalački branio izgubio je tijekom cjelokupne opsade samo tri čovjeka.

Podvig Mihaila Panikahija

Marinac Mihail Panikaha, koji je služio u Tihooceanskoj floti, u ožujku 1942. godine je na svoj zahtjev prebačen na sovjetsko-njemački front. U jesen iste godine njegova se 883. streljačka pukovnija našla u samom paklu Staljingradska bitke, u borbama za tvornicu Crveni oktobar na obali Volge.

Drugog se listopada tijekom njemačke ofenzive na položaje pukovnije tik do rovova probilo sedam njemačkih tenkova. Vojnik Panikaha, s dvije boce sa zapaljivom tekućinom u rukama, provukao se do glavnog protivničkog tenka.

Na udaljenosti od 40 metara od cilja, u trenutku kada je zamahnuo da je baci, boca je bila pogođena, a zapaljiva se tekućina prolila po licu i uniformi borca.

Mihail Panikaha, koji se u trenu pretvorio u buktinju, nije pohrlio ka svojima, već je dotrčao do protivničkog tenka i drugu bocu razbio o njega.

"Ogroman plamen i dim progutali su heroja zajedno s nacističkim vozilom koje je zapalio", zapisao je zapovjednik 62. armije general-lajtnant Vasilij Čujkov.

Ljudnikovljev otok

Ljudnikovljev otok nije otok na rijeci Volgi kako bi se u prvi mah moglo pomisliti. Pod tim je imenom u povijest ušla herojska obrana manjeg područja tvornice "Barrikadi" koju je vodila 138. streljačka divizija pukovnika Ivana Ljudnikova.

Jedinice 61. armije nastojale su od sredine listopada zadržati pod kontrolom područje tvornice i ne dozvoliti njemačkim trupama da izađu na obalu Volge. Međutim, 11. studenog su svi pogoni tvornice bili izgubljeni.

Ostaci iznurene 138. streljačke divizije kontrolirali su samo manju dionicu tvornice. Potisnuti do Volge i opkoljeni neprijateljem, vojnici su kopali rovove na malom komadu zemlje veličine 700 s 400 metara.

Opskrba čamcima s lijeve obale Volge, praćena konstantnom protivničkom vatrom, nije bila laka. Ništa bolje nije išlo ni s "zračnim mostom". "Piloti, majstori noćnih letova na sporim Po-2, pokušavali su pomoći braniteljima 'Barikada'. Oni su iznad 'otoka' bacali vreće sa streljivom i dvopekom. Zbog male površine, vreće su padale izvan linije fronta u ruke neprijatelja ili Volgu", pisao je Ljudnikov.

Događalo se da su se vojnici morali boriti po cijeli dan s jednim dvopekom u džepu. "Imali smo uši, bili smo gladni, međutim, u određenom nas je trenutku obuzeo bijes, više nisam žalio ni sebe, ni Nijemce... Žestoko smo se tukli za svaki pedalj, a noću smo se i mi i Nijemci izvlačili i pokušavali probiti tvorničkim komunikacijama i tunelima. Mi, kako bismo došli do hrane i streljiva, a Nijemci s namjerom da nas zbrišu u Volgu. Konstantno je dolazilo do izravnih okršaja malih grupa", zapisao je u sjećanjima vojnik Milja Rosenberg.

Jedinice Crvene armije probile su blokadu 138. divizije. Na području "otoka" danas se nalaze tri zajedničke grobnice sovjetskih vojnika. U samo jednoj od njih pokopano je preko tri tisuće ljudi. Podataka za druge dvije nema.

Još više zanimljivih priča i videa na Facebook stranici Russia Beyond:
Više

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće