Koje su ruske princeze vladale Europom

Uvijek se smatralo da je sklapanje brakova između prinčeva i princeza različitih zemalja bilo moćan instrument za izbjegavanje međusobnih ratova i očuvanje mira, kao i za jačanje kraljevine, odnosno carevine, tako da su internacionalni brakovi bili česta pojava u moćnim dinastijama. Prvi ruski knez koji je to shvatio bio je Jaroslav Mudri (978.-1054.), Veliki knez novgorodski i kijevski, sin Vladimira Velikog (kneza koji je pokrstio ruske zemlje). Žena Jaroslava Mudrog bila je Ingegerd Olofsdotter iz Švedske, kći Olofa Skötkonunga, prvog švedskog kršćanskog kralja. On je imao tri kćeri i sve su tri bile udane za strane prinčeve i kraljeve.

1. Anastasija Jaroslavna (?), kraljica Mađarske

Nije nam poznato pravo ime najstarije kćeri Jaroslava Mudrog (1023.-1074./1094). Ona se 1038. udala za mađarskog princa Andriju koji je 1046. postao kralj Mađarske.

Bila je s njim dok je vodio dinastički rat protiv svoje braće, pa je čak i dosta dugo upravljala zemljom dok je Andrija u bolesti bio prikovan za postelju. Završila je život negdje na germanskom teritoriju, gdje je otišla za svojim prognanim sinom. U poljskom se ljetopisu iz 15. stoljeća spominje kao Anastasija, tako da se to ime i danas najčešće koristi.

2. Elizabeta Jaroslavna, kraljica Norveške

U povijesnim je izvorima sačuvano mnogo više podataka o Elizabeti (1025.-1067.?), drugoj kćeri velikog kneza Jaroslava. Rođena je i odrasla na kijevskom dvoru gdje je stekla dobro obrazovanje. Njezin budući muž, norveški princ Harald (1015.-1066.), od mladosti se pokušavao oženiti njome, ali je Jaroslav Mudri u početku smatrao da to za njegovu kćer nije dovoljno dobra prilika.

Harald je želo dokazati da je dostojan njezine ruke pa je otišao kod Jaroslava služiti kao ratnik i vojskovođa. Poslije toga je ratovao za bizantskog cara i stekao bogat plijen koji je poslao Jaroslavu. Pored ostalog, Harald je svojoj voljenoj slao stihove u kojima je opisivao svoje ratne podvige, ali nije smatrao da su oni od velike koristi, jer ga Elizabeta "nije htjela prihvatiti". Tek je 1043./1044., nakon uspješne vojne kampanje koja je završila mirovnim sporazumom između Jaroslava i bizantskog cara Konstantina IX., Harald konačno dobio pristanak Jaroslava Mudrog na brak s Elizabetom. Zatim su oni otišli u Norvešku gdje je Harald 1046. postao kralj.

Harald je vladao čvrstom rukom i dobio nadimak Hardrada, što u slobodnom prijevodu znači "surovi vladar". Elizabeta mu je rodila dvije kćeri, Mariju i Ingigerd, ali ju je Harald nakon dvije godine ostavio i za ženu uzeo Toru Torbergsdatter, koja mu je rodila dva sina - Magnusa i Olafa, buduće norveške kraljeve.

Ne zna se kako je završila Elizabeta. Njezina je kći Ingigerd s vremenom postala vrlo moćna. Udala se za Olafa I. od Danske, a nakon njegove se smrti 1095. udala za Filipa, koji je vladao Švedskom do 1118. godine. Ne zna se točno kada je Ingigerd umrla.

3. Ana Jaroslavna, kraljica Francuske

Najmlađa Jaroslavlja kći Ana (1032.-1089.) udala se 1051. godine za francuskog kralja Henrika I. (1008.-1060.). Francuski vladar tim brakom nije dobio nove teritorije, ali je dobio vrlo bogat miraz. I što je još važnije, Ana mu je rodila Filipa I. (1052.-1108.), sljedećeg kralja Francuske, a uz njega još troje djece.

Poslije Henrikove je smrti Ana ostavila svoju djecu i udala se za Rudolf IV. od Valoisa, što je jako naljutilo katoličku crkvu. Pa ipak, bila je poštovana kao kraljeva majka sve do svoje smrti oko 1089. godine.

4. Jelena Ivanovna, Velika kneginja litavska (neokrunjena)

Nakon ustoličenja Jaroslava Mudrog ruske se princeze dugo nisu udavale za strane prinčeve i kraljeve, jer je pravoslavlje u Rusiji sve više jačalo i pravoslavnim princezama nije bilo dozvoljeno udati se za katolika. Pa ipak, jedna je ruska princeza koja se udala za stranca također rođena u internacionalnom braku. Ivan Veliki, veliki knez moskovski (1440.-1505.), koji je povijesno gledano najduže vladao ruskim zemljama, bio je oženjen bizantskom princezom Zoe Paleolog (u Rusiji se ona zvala Sofija).

Njihova kći Jelena Ivanovna (1476.-1513.) udala se za Aleksandra Jagelovića (Aleksandra I. od Poljske) (1461.-1506.), velikog kneza litavskog, a kasnije i poljskog kralja. Ivan Veliki se oštro protivio Jeleninom prelasku u muževljevu katoličku vjeru, no velikom je knezu moskovskom taj brak bio potreban radi održavanja mira s Litvom. Jelena je zadržala svoju vjeru i postala pokroviteljica pravoslavnih kršćana u Litvi, no zbog toga nije okrunjena na odgovarajući način kao katolička kraljica.

Nažalost, ona i Aleksandar Litavski nisu imali djece (Jelena je imala dva pobačaja). Aleksandar je umro 1506. godine, zatraživši u oporuci da monarhija zaštiti njegovu udovicu. Jelena je živjela u Litvi, a 1511. se poželjela vratiti u Rusiji gdje je vladao njezin brat Vasilij III. Ivanovič (1479.-1533.). Međutim, Sigismund I. Stari, sljedeći vladar Litve i Poljske, nije joj dozvolio da napusti Litvu. Naprotiv, uhitio je Jelenu kada je ona pokušala pobjeći i nije se obazirao na prosvjede njezinog brata. Umrla je u Litvi (još uvijek pokušavajući pobjeći) kada je imala oko 36 godina. Pokopana je u Vilniusu. Njezina smrt je prouzročila rat između Rusije i Litve, koja je otela Moskvi mnogo zemlje oko Smoljenska. Na kraju se Vasilij osvetio za tragičnu sestrinu smrt.

5. Aleksandra Pavlovna, ugarska palatina

Ruski car Pavao I. (1754.-1801.) nije imao ruske krvi. Njegovi su roditelji Petar III. i Katarina Velika porijeklom bili Nijemci. I njegova starija kći Aleksandra (1783.-1801.) također je bila Njemica, jer je Pavlova žena, Marija Fjodorovna, pripadala rodu dinastije Württemberg.

Njezina je baka, Katarina Velika, polagala velike nade u Aleksandru, sjajno obrazovanu i odgojenu na carskom dvoru. Aleksandra je trebala postati važna figura u igri europskih prijestolja koju je vodila Katarina. Kada je djevojčica 1792. godine imala samo devet godina, plan je bio da postane švedska kraljica tako što će se udati za švedskog princa Gustava IV. Adolfa. O tome se pregovaralo godinama. Šveđani su inzistirali da Aleksandra pređe u katoličanstvo i nisu pristali na bilo kakav kompromis, tako da se od braka odustalo.

Nekoliko godina kasnije, 1798., Pavao je kao car pravio planove o sklapanju vojnog saveza s Austrijom protiv Napoleona. Radi jačanja tog saveza Aleksandra Pavlovna se trebala udati za nadvojvodu Josepha, palatina Mađarske (1776.-1847.), brata Franje II. (1768.-1835.) posljednjeg cara Svetog Rimskog Carstva. Ovoga je puta princezi bilo dozvoljeno da zadrži pravoslavnu vjeru, no u braku nije bila sretna. Dvorska dama, grofica Varvara Golovina, rekla je kako je Aleksandra prije odlaska bila tužna, a tužan je bio i njezin otac koji je sve vrijeme govorio da je vidi posljednji put.

Tako je i bilo. Aleksandra je u Beču dočekana prilično hladno. Ponovno je pokrenuta rasprava o promjeni njezine vjere. Austrijski dvor je otvoreno prezirao rusku princezu. Njezin muž je bio nemoćan jer nije imao pravo glasa u prisustvu starijeg brata. Kada je ostala u drugom stanju, Aleksandra se nije osjećala dobro. I porod je bio težak: kći joj je umrla ubrzo nakon rođenja. Aleksandra je umrla 4. ožujka 1801. godine, tri dana nakon što je njezin otac ubijen u Rusiji.

6. Ana Pavlovna, kraljica Nizozemske

Ana (1795.-1865.), šesta kći Pavla i Marije, odgajana je u obitelji svoga starijeg brata, ruskog cara Aleksandra. Kada je napunila 15 godina, Napoleon Bonaparte ju je zaprosio, ali je Aleksandar odbio, što je naljutilo francuskog vladara. Pruski kralj Fridrik Vilim III. i Karl Ferdinand, vojvoda od Berryja, također su bili zainteresirani za brak s Anom, noi oni su odbijeni.

Tek je princ Vilim Oranski (1792.-1849.) udostojen te časti. Ana se udala za njega u Sankt-Peterburgu 1816. godine. Donijela mu je ogroman miraz, možda najbogatiji u Europi. Popis svega što je bilo u mirazu stao je na 46 stranica.

Ana i Vilim su se, po svemu sudeći, zaista voljeli, što je bio rijedak slučaj u takvim brakovima. Imali su četiri sina i kćer. Oboje su 1824. i 1833. posjetili Aninu obitelj u Rusiji, a Vilim je 1840. postao Vilim II., kralj Nizozemske. Umro je 1849. godine. Ana je 1853. ponovno posjetila Rusiju. Umrla je 1865. kao posljednje preživjelo dijete Pavla I.

7. Olga Nikolajevna, supruga kralja od Württemberga 

Olga Nikolajevna (1822.-1892.) bila je treće dijete ruskog cara Nikolaja I. (1796.-1855.) i njegove žene Aleksandre Fjodorovne. Rođena je i odgojena u složnoj i brižnoj obitelji, a podučavale su je čuvene ličnosti, između ostalih ruski pjesnik Vasilij Žukovski koji je preveo Homerovu "Odiseju" i poznati kipar Ivan Vitali.

Kao i većina junakinja ovog članka, Olga je bila vrlo dobra prilika za brak, kakva se samo poželjeti može. Njezina obitelj je odbila mnoge prosce. I pored toga, otac joj je dozvolio da bira koga ona hoće, ali je Olga govorila da ne žuri s udajom. Pričalo se da je imala intimne veze čak i s članovima europskih kraljevskih obitelji, ali nijedna od njih nije okrunjena brakom.

Kada je imala 24 godine (u ono doba su to bile već poodmakle godine za udaju), Olga se 1846. upoznala s Karlom I. od Württemberga (1823.-1891.). Oni su bili rođaci u trećem koljenu, no to im nije smetalo da se zaljube jedno u drugo i iste godine stupe u brak. Rusko društvo nije bilo oduševljeno tim brakom, jer je Karl I. imao vrlo lošu reputaciju. Često se za njih govorilo da su "ljepotica i zvijer".

Živjeli su u Stuttgartu, prijestolnici Württemberga. Nisu imali djece, možda zbog toga što je Karl bio homoseksualac, što on čak nije niti skrivao. Pričalo se, međutim, da je njihov obiteljski život bio miran i zabavan. Karlov otac je umro 1864. i tada je on postao Karl I., kralj od Württemberga.

Olga i Karl su 1870. usvojili Olginu nećakinju Veru Konstantinovnu, kćer njenziog brata, velikog kneza Konstantina. Olga je kao kraljeva supruga mnogo vremena posvetila dobrotvornim akcijama. Žitelji Stuttgarta su je poštovali zbog toga. Umrla je 1892., godinu dana nakon muževljeve smrti.