Bio je to mali odred specijalne namjene koji je u slučaju početka rata trebao rukovoditi gerilskim akcijama protiv Sovjeta i njihovih marioneta. U dubini teritorija Istočne Njemačke, usred ogromne sovjetske vojne formacije i glomaznog aparata tajne policije, mali odred američkih specijalaca imao je zadatak dizati u zrak sovjetska skladišta i voditi aktivnosti lokalnih skupina pokreta otpora.
Kako piše veteran iz tog odreda James Stejskal u svojoj knjizi "Specijalne jedinice u Berlinu. Tajne operacije elitne američke vojske 1956.-1990." (Special Forces Berlin: Clandestine Cold War Operations of the US Army 's Elite 1956-1990), oni su uvijek znali kakav im je zadatak. "Oni su znali da imaju slabe šanse, znali su kakvu opasnost predstavljaju snage Varšavskog pakta koje se nalaze samo nekoliko kilometara dalje. Unatoč tome, nijedan nije zadrhtao, svi su bili odlučni u tome da zaustave sovjetsku ratnu mašineriju."
"Većina željezničkih objekata nalazila se na dionici pruge dugoj 125 kilometara oko Zapadnog Berlina, jer bi ovom prugom, u slučaju početka ratnih djelovanja, Sovjeti na zapad do fronta prebacivali svoje snage i sredstva. Nakon uništavanja ovih objekata, borbene grupe specijalnih snaga trebale se početi s izvršenjem naređenja glavnog zapovjednika američke vojske u Europi u vezi s vođenjem gerilskog rata iza linije fronta snaga Varšavskog pakta. S tim ciljem se u skladištu oružja uvijek nalazila rezerva od 10 tisuća jedinica oružja.
To je bio izuzetno težak zadatak za jedinicu koja je imala jedva nešto više od 100 vojnika.
Ljudi iz odreda su se po gradu kretali u civilnim odijelima s aktovkama, sportskim torbama, a kasnije s ruksacima, u kojima su držali instrumente potrebne za izvršenje dnevnog zadatka. Oni su se kretali među običnim građanima Berlina, znajući da postoji mogućnost da će im jednom na tim istim ulicama zapovijedati u ratu. Istovremeno im je bilo teško sakriti gorak osmijeh, jer oni su bili privilegirani vojnici specijalnih snaga, koji su imali priliku služiti daleko od svoje zemlje i vršiti vrlo važan zadatak. Ovi su se vojnici na svojim okupljanjima često prisjećali slavnih Spartanaca, ne zaboravljajući njihovu sudbinu u bitci kod Termopila", piše James Stejskal.