Herojska epopeja koja je nastala prilikom obrane ruske vojno-pomorske baze koja se nalazila na tlu Kine započela je u svibnju 1904. godine. Na početku Rusko-japanskog rata carska Rusija nije imala dovoljno vremena da pravilno pripremi Port Arthur za upornu obranu. Ipak, Rusi su u svojim redovima imali generala-pukovnika Romana Kondratenka, specijalista za defenzivni rat, koji je podrazumijevao izradu velikog broja utvrđenih položaja u vrlo organiziranom sustavu obrane. On je uspio s vojnicima garnizona Port Arthur izgraditi izuzetno čvrsto uporište, koje je mjesecima za ovaj dio fronta vezivalo japanskog generala Nogija Meresukea i njegovih 200 tisuća vojnika, prenosi internetski portal RG.
Pored odlično organizirane obrane, razlog za ovako visoku žilavost garnizona Port Arthur bilo je vješto i sposobno ljudstvo koje ga je činilo (pored dobro uvježbanog pješaštva, u garnizonu su bili i mornari). Također, ruska vojska je po prvi put primijenila i brojne novitete kada su u pitanju borbena tehnika i naoružanje. Garnizon je bio opremljen merzerom velikog kalibra, brzometnim haubicama, mitraljezima Maksim, pregradama od bodljikave žice kroz koju je bila puštena struja i ručnim bombama.
Vjeruje se da je za vrijeme borbi za Port Arthur po prvi put primijenjeno novo oruđe s ubacnom putanjom, poznatije kao minobacač. Njega su konstruirali pomorski časnik Vlasev i kapetan Gobjato. Ovdje je tijekom obrambene faze bitke primijenjena i taktika protuelektronske borbe.
Jedan od ključnih aspekata ove bitke je masovna pojava ruskih vojnika koji su bili opremljeni snajperskim puškama. Britanski ratni izvjestitelj Norigard, koji se nalazio u redovima japanske vojske, je napisao: "Ukoliko bi se oni (misli se na japanske vojnike) samo na trenutak dekoncentrirali i promolili svoje glave iznad rovova, na licu mjesta bi odmah bili ustrijeljeni. Rusi su na ovaj front poslali svoje najbolje strijelce."
Tvrđava u Port Arthuru i njezini branitelji s velikim su uspjehom slomili tri velika japanska napada. Nakon što su generalu Nogiju upućene dodatne snage, on je krajem studenog otpočeo opći napad na cjelokupnu liniju fronta. Kako piše povjesničar Anton Kresnovski, udar je bio fokusiran na dva pravca te je proizveo sijaset bitki koje su vođene nevjerojatnim intenzitetom na topografskom objektu Visokaja. Bitka je trajala punih devet dana, a Japanci su, unatoč nevjerojatnom zalaganju, na kraju poraženi.
Nemajući više kud, general Nogi se u jednom trenutku odlučio za noćni napad. On je prikupio grupu od oko tri tisuće dobrovoljaca, potomaka čuvenih japanskih samuraja, koji su imali zadatak u iznenadnom napadu bajunetama i katanama konačno razbiti žilavu rusku obranu. S obzirom na to da se radilo o presudnom napadu koji je trebao dovesti do bitke prsa u prsa, Japanci su na sebe navukli bijele plahte i ostale svjetlije tkanine, da bi se razlikovali od neprijatelja.
Japanski "bijeli odred" se pod zapovjedništvom generala Nakamure prikupio u Kumirnenskom redutu i pod okriljem noći, bez ijednog ispaljenog metka, savladao artiljerijske pozicije Kurganojske baterije i upao u pozadinu Istočnog fronta. Međutim, po ovoj skupini koja je prodirala kroz mrkli mrak izvršen je silovit protuudar od strane ruskih mornara na čelu s poručnikom Misnikovom.
Prema pisanju britanskog povjesničara Norigarda, ruski mornari su u ovom sudaru prikazali nezapamćeno junaštvo. "Obje strane su se divlje tukle, posebno Rusi, koji su tijekom ove borbe demonstrirali besprimjernu hrabrost. Ne postoji sila koja bi mogla zadržati taj vratoloman juriš. General Nakamura je teško ranjen, dok je na bojnom polju ostao ležati potpukovnik Okuba. Na tisuće japanskih vojnika je izbačeno iz stroja."
Bez obzira na heroizam garnizona Port Arthur, ruski generali Fok i Steselj su ga 5. siječnja 1905. godine predali u ruke neprijatelja. Japanci su za vrijeme opsade ovog garnizona imali oko 100 tisuća poginulih vojnika i časnika. Serija ovih bitaka je posebno negativno djelovala na generala Nogija Meresukea koji je nekoliko godina kasnije izvršio samoubojstvo. BarUn Steselj je tri godine kasnije osuđen na smrtnu kaznu zbog predaje ovog garnizona, prilikom čega je raščinjen, a oduzete su mu i sve nagrade i odlikovanja koje je stekao za vrijeme aktivne vojne službe. Međutim, ruski car Nikolaj II. je 1909. godine donio akt o pomilovanju ruskog generala.