Kako je Krim postao dio Ruskog Carstva?

1. Što je Krim bio ranije?

Krimski je kanat nekada bio dio Zlatne Horde. Nakon što se Zlatna Horda raspala zbog dinastijskih sukoba, Krimski kanat je osnovan 1441. godine.

Neke su važne krimske luke 1475. godine postale dio Osmanskog Carstva (koje su stvorila turska plemena), dok je Krimski kanat u cjelini postao satelitska država Osmanskog Carstva. Stoga je Crno more postalo okruženo osmanskim teritorijima i teritorijima ovisnim o Osmanskom Carstvu.

2. Zašto ga je Rusija trebala?

Rusija (tada Moskovsko Carstvo) u 16. je stoljeću počela širiti svoje teritorije, nakon raspada Zlatne Horde. I nakon osvajanja Kazanjskog i Astrahanjskog kanata, Rusija je nastavila dalje prema jugu. U međuvremenu su tatarski nomadi Krimskog kanata pljačkali periferiju ruskih zemalja, što je predstavljalo veliki problem za trgovinu i poljoprivredu juga Rusije. Rusiji je početkom 18. stoljeća postalo jasno da joj je za daljnji razvoj potreban pristup Crnom moru.

3. Kada je došlo pravo vrijeme?

Ruska vojska je 1736.-1737. napala Krim i prošla kroz njega. No Rusi nisu mogli održavati dovodne vodove, jer su ruski teritoriji bili predaleko, odvojeni od Krima ogromnim teritorijem Divljih polja (taj su prostor činili Pontska stepa Ukrajine, teritorij sjeverno od Crnog i Azovskog mora, kao i Južna i Istočna Ukrajina).

Mogućnost učinkovite opskrbe vojnih snaga na Krimu pojavila se tek 1760-ih i 1770-ih, nakon što je 1764. stvorena nova imperijalna provincija Nova Rusija. Iz nove gubernije su počele pristizati zalihe, a mogućnost napredovanja prema Krimu je postala stvarna. To je učinjeno pod kontrolom i nadzorom kneza Grigorija Potemkina, najbližeg prijatelja i vojnog savjetnika Katarine Velike. 

4. Je li to učinjeno na silu?

Za vrijeme Rusko-turskog rata 1768.-1774., Krim je vjerojatno bio glavni cilj Rusije. Krimski su se Tatari do 1771. odbili boriti za Tursku, a osmanski čelnici nisu imali dovoljno vojne sile da bi štitili Krim. Tako je u ljeto 1771. ruska vojska, na čelu s generalom Vasilijem Dolgorukovom, zauzela Krim u samo 16 dana. Kan Selim III. Giray, turska marioneta, pobjegao je u Carigrad.

1772. godine je novi proruski krimski kan Sahib II. Giray proglasio svoj kanat slobodnom državom pod ruskim protektoratom. Međutim, Osmansko Carstvo to nije htjelo priznati i rat se nastavio.

5. Jesu li se turske snage povukle?

Osmansko Carstvo je 1774. moralo potpisati Kučuk-Kajnardžijski mirovni sporazum. Prema njemu je Krimski kanat formalno stekao neovisnost od Osmanskog i Ruskog Carstva; Rusija je, međutim, dobila Kerč (važnu vojnu i trgovačku luku). Turski je sultan sačuvao vjersku snagu - on je još uvijek morao odobriti krimske kanove.

Turske snage nisu napustile Krim, nadajući se da će sultan na kraju uspjeti vratiti poluotok u ruke Osmanskog Carstva. Ruska vojska je 1776. ušla na Krim i postavila drugog kana, Şahina Giraya, koji se složio s raspoređivanjem ruske vojske na poluotoku. Şahin Giray je pokušao pokrenuti reforme europskog tipa.

Ali tada su se stanovnici Krima počeli buniti. Muslimanski dio stanovništva protiv kršćanskog dijela i protiv kana pristranog Rusiji. Rusija je 1778. morala poslati vojnog heroja Aleksandra Suvorova da suzbije nerede.

6. Što je učinilo stanovništvo Krima?

Prateći naredbe Grigorija Potemkina, Aleksandar Suvorov je nadzirao preseljenje kršćanskog dijela krimskog stanovništva u kontinentalnu Rusiju, u sjeverni obalni dio Crnog mora (od 1764. godine taj je teritorij bio dio Nove Rusije). S Krima je ukupno preseljeno preko 30 tisuća Armenaca, Grka i Gruzijaca.

Suvorov je spriječio tursku vojsku u daljnjem raspoređivanju na Krimu, a do 1779. godine je otišla i većina ruske vojske - Aleksandar Suvorov je razmješten u Novu Rusiju. Međutim, turski špijuni su nastavili izazivati nemire na Krimu, dok je kan Şahin Giray nerede suzbijao s nevjerojatnom okrutnošću.

7. Kako je formalno prošao proces aneksije?

Grigorij Potemkin se do 1782. godine obratio Katarini Velikoj s memorandumom kojim je predložio pridruživanje Krima Rusiji, kako bi "blokirao put Turcima" i osigurao prisustvo Carstva u Crnom moru. Carica se složila te je 19. travnja 1783. izdala službeno proglašenje aneksije. Na putu za Krim s dokumentom Potemkin je iznenada saznao da je Şahin Giray odstupio s prijestolja - krimsko-tatarsko plemstvo mu se otvoreno protivilo te je preferiralo da ih formalno kontrolira ruska vlast.

Potemkin je 9. srpnja 1783. svečano proglasio Katarinin proglas na ravnom vrhu planine Ak-Kaja. Nakon toga su se predstavnici krimskog plemstva i običnog naroda formalno zakleli na odanost Katarini Velikoj kao ruskoj vladarici. Tek je početkom 1784. godine Osmansko Carstvo nevoljko prihvatilo novi status Krima kao ruske provincije.

8. Kako su reagirali europski monarsi?

Nakon što se vijest o aneksiji proširila na međunarodnoj razini, samo je Francuska poslala protestnu notu, no ruski diplomati su odgovorili da Rusija nije imala prigovora po pitanju aneksije Korzike i da isto očekuje od Francuske u vezi s Krimom; također, Katarina ih je podsjetila da je aneksija izvedena samo radi smirivanja zahuktale situacije na rusko-osmanskoj granici.

9. Što je bilo nakon aneksije?

Potemkin je 1784. godine osnovao Sevastopolj, novi glavni grad Krima, a uspostavljena je i krimska gubernija. Stanovništvo Krima znatno je smanjeno - veliki dio muslimanskog stanovništva pobjegao je u Tursku. Potemkin je inzistirao da se ruski garnizon s poštovanjem odnosi prema lokalnom tatarskom stanovništvu. Tatarske plemićke obitelji bile su postavljene kao rusko plemstvo te su imale brojne privilegije, osim prava posjedovanja kršćanskih kmetova.

Od 1780., uz veliku pomoć kneza Grigorija Potemkina, koji je Krim na neki način smatrao "svojom" zemljom, otkad ga je osvojio, na Krimu je započeo dotad neviđeni poljoprivredni i ekonomski razvoj, a njegovo se stanovništvo polako obnavljalo i povećavalo doseljenicima iz kontinentalne Rusije.