Kako je sovjetska "Car-bomba" tri puta uzdrmala svijet

Replika ruske termonuklearne bombe AN602 ("Car-bomba"), 31. kolovoza 2015, Moskva, Rusija.

Replika ruske termonuklearne bombe AN602 ("Car-bomba"), 31. kolovoza 2015, Moskva, Rusija.

Maksim Zmejev/Reuters
Sovjetski Savez je 30. listopada 1961. godine izvršio probu termonuklearne bombe, najmoćnijeg oružja u povijesti čovječanstva. Bio je to jedan od ključnih trenutaka koji su primorali sudionice Hladnog rata da donesu važne odluke vezane za očuvanje mira.

Bomba "AN602", na kojoj je godinama radila grupa sovjetskih fizičara, imala je nekoliko naziva: "Car-bomba", "Kuzkina majka", "Proizvod V" i "Ivan".

U ljeto 1961. godine ponovo je podignuta tenzija između SSSR-a i SAD zbog izgradnje zida u Berlinu i ulaska američkih trupa na Kubu. To je potaknulo sovjetsku vlast da odobri obnavljanje testiranja nuklearnog oružja.

Ta vijest se brzo proširila po cijelom svijetu, mada SSSR nije ni namjeravao skrivati svoju namjeru. Već početkom rujna je The New York Times objavio Hruščovljevu izjavu: "Neka znaju oni koji sanjaju o novoj agresiji da imamo bombu snage 100 milijuna tona TNT-a, da smo je već napravili i ostaje samo isprobati njen mehanizam".

Pa ipak, prilikom probe je snaga bombe smanjena skoro za 50 %, jer je izračunato da bi posljedice njene eksplozije bile katastrofalne, a promjer radioaktivnog zagađenja bi bio suviše velik.

Zbog toga je na 22. kongresu Komunističke partije Sovjetskog Saveza, Nikita Hruščov priopćio: "Rekli smo da imamo bombu snage 100 milijuna tona TNT-a i to je točno. Ali nećemo tu bombu isprobati jer ako ona eksplodira čak i u najzabačenijem području, može izbiti prozore i u našoj kući".

Bomba dugačka oko 8 metara i široka oko 2 metra nije mogla stati u zrakoplov Tu-95. Zbog toga su konstruktori morali isjeći dio trupa strateškog bombardera i montirati specijalne držače. Unatoč tome, polovica "Car-bombe" virila je iz zrakoplova.

Ujutru 30. listopada su iz zrakoplovne baze u pravcu Nove Zemlje poletjela dva zrakoplova – Tu-95 i laboratorij Tu-16. Dva sata nakon polijetanja bomba je izbačena s padobranom na visini od oko 10 000 metara na području nuklearnog poligona Suhoj Nos. Padobranski sustav je omogućio posadi zrakoplova iz kojeg je bomba izbačena da se udalji na relativno sigurnu udaljenost. Da je bomba pala slobodnim padom, vjerojatnost preživljavanja posade u bombarderu iznosila bi samo 1 %.

Bomba je aktivirana kada se pomoću padobranskog sustava spustila na visinu od 4 000 metara. Zasljepljujući bljesak je trajao oko jednu minutu. Stup nuklearne gljive je za 40 sekundi dosegao visinu od 30, a zatim od 67 kilometara. "Kapa" gljive je imala promjer od 20 kilometara. Seizmički udarni val je tri puta obišao zemaljsku kuglu.

I uz veliku oblačnost, svjetlosni impuls se mogao vidjeti na udaljenosti od preko tisuću kilometara. Kuće u okolnim naseljima su srušene. Stotinama kilometara oko poligona pedesetak minuta nije bilo radio-veze zbog elektromagnetskog zračenja.

Prema konačnim procjenama stručnjaka, snaga "Car-bombe" je iznosila oko 58 megatona TNT-a, što je oko tri tisuće puta jače od atomske bombe koje je 1945. godine SAD bacio na Hirošimu i Nagasaki (13 kilotona).

Proba tako moćnog oružja šokirala je vođe i javnost svih zemalja svijeta. Tvorcima bombe i rukovodstvu SSSR-a bilo je jasno da bomba neće biti primijenjena u vojne svrhe. Ona je iskorištena samo s jednim ciljem – da se postigne nuklearni paritet s Amerikom.

Poslije dugotrajnih pregovora u kolovozu 1963. godine u Moskvi predstavnici SAD, SSSR-a i Velike Britanije potpisali su Sporazum o zabrani testiranja nuklearnog oružja u svemiru, pod vodom i na površini Zemlje. Od tog trenutka je Sovjetski Savez vršio samo podzemne nuklearne probe.

Još više zanimljivih priča i videa na Facebook stranici Russia Beyond:
Više

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće