Kada su teroristi iz organizacije "Narodna volja" planirali ubojstvo cara Aleksandra II., mislili su da će "tiraninova smrt" potaknuti narod na sveopći ustanak u kojem će se cijela zemlja ujediniti. A postigli su upravo suprotno - čak su i liberali oplakivali cara. Pripadnici "Narodne volje" su očekivali da će biti slavljeni kao osloboditelji, a umjesto toga su proglašeni čudovištima. Nije ni moglo biti drugačije. U očima većine Rusa njihov car nije mogao učiniti ništa loše jer je bio Božji predstavnik na zemlji.
Getty Images
Danas je prošlo već više od sto godina otkako se posljednji ruski monarh odrekao prijestolja. Međutim, i dalje je živo kolektivno sjećanje ruskog naroda u kojem je vladar čovjek čija vlast ne potječe od ljudskih zakona ili volje naroda, nego od Boga. Eto zbog čega su Rusi navikli za svoje nevolje kriviti koga god stignu, od boljara do ministara, ali samo ne cara.
U kojem je smislu careva vlast potjecala od Boga?
Sinovi neba
Svaka civilizacija je imala vlastito shvaćanje odnosa između Boga/bogova i vladara. U Drevnom Egiptu faraon se tretirao kao zemaljsko utjelovljenje boga Horusa. U Staroj Kini, gdje nije bilo monoteističke religije, za cara se govorilo da je "sin neba", a njegova se vlast prihvaćala bez pogovora, kao sudbina. U Rimskom Carstvu je car prinosio žrtve u ime svoga naroda moleći bogove za milost, sreću, rodnu godinu, itd. Vladar je u tom pogledu igrao ulogu glavnog žreca (poganskog svećenika) u svom narodu.
Kršćansko shvaćanje je drugačije. U poslanici Svetog apostola Pavla Rimljanima (13, 1) čitamo sljedeće: "Svaka duša da se pokorava vlastima, jer nema vlasti da nije od Boga, a vlasti što postoje od Boga su ustanovljene". A još prije toga u Pričama Salamunovim (8, 15): "Mnome carevi caruju, i vladatelji postavljaju pravdu".
Teologinja Jelena Haupa piše da je za bogobojazne kršćane smisao vlasti bio u tome što im je ona pomagala da se pripreme za vječni život: "Car je u Božjim očima bio odgovoran za spasenje naroda". Stara Rusija je tu koncepciju carske vlasti preuzela od Bizanta i realizirala je.
Car i rimski papa
U čemu se sastojala ključna razlika između vlasti bizantskog, a samim tim i ruskog cara, i vlasti rimskog pape?
Ruski muzej
Katolička crkva tvrdi da je papa nasljednik apostola Petra, prvog među Kristovim apostolima. "Čuvaj ovce moje", rekao je Krist Petru (Iv. 21, 16).
Ruska pravoslavna crkva osporava takvo gledište, smatrajući da papa ne upravlja Kristovom Crkvom na Zemlji, te da je rimski episkop svojevremeno uživao samo poseban status, što je daleko od apsolutne vlasti.
Prema pravoslavnim teolozima, Pomazanik ili Mesija je bio samo Krist (i sama ta riječ na grčkom znači "pomazanik"). Svjetovni vladar međutim, može biti samo namjesnik Božji, i ta razlika je vrlo važna. U toj ulozi car ima apsolutnu vlast, ali u isto vrijeme i apsolutnu odgovornost pred Bogom. Car se, dakle, treba podčinjavati Božjim zakonima, a zemaljske može i sam pisati. Reklo bi se da je tu sve jasno.
Ruski muzej
Jedan dio odgovornosti pred Bogom se sastojao u tome da car izvuče zemlju iz krize kad god je vjera bila u opasnosti. Primjerice, da saziva crkvene sabore i predsjedava na njima, pa čak i da bude arbitar u slučaju svađe ili spora između crkvenih jeraraha. Iz tog razloga je Ivan Grozni, došavši 1551. godine na vlast, odmah sazvao takozvani Stoglavi sabor da bi riješio čitav niz neslaganja i pomirio duhove u Ruskoj crkvi.
Dužnost koja se ne može odbaciti
Uz apsolutnu vlast koju je posjedovao, vladar je snosio i apsolutnu odgovornost, i znao je da sav svoj život treba posvetiti toj dužnosti. Vidljivi simbol tog zavjeta bila je ceremonija krunidbe. Krunidba ili koronacija je zapadni izraz, a Rusi su za carsko ustoličenje imali izraz "pomazanje na carstvo" ili "vjenčavanje na carstvo". U pitanju je vrlo važna osobitost koja se često gubi prilikom prijevoda s ruskog.
Boris Kustodijev/Ruski muzej
Carevo pomazanje je bilo simbol njegovog "vjenčanja" s carevinom i narodom. Svako vjenčanje je veza koja se uspostavlja na nebu, pa se tako i car na mističan način "ženi" svojom carevinom i ne može raskinuti tu svetu zajednicu. Upravo zbog toga mnogi Rusi nisu mogli vjerovati da se car Nikolaj II. odrekao prijestolja, niti da se car uopće može odreći prijestolja. To je izgledalo kao nešto nezamislivo.
Drugi aspekt koji također treba istaknuti je činjenica da je u svjetovnom smislu car bio iznad Crkve i da je njegova riječ bila posljednja kada je riječ o mnogim pitanjima, između ostalog i o pravu na imovinu. Car nije imao duhovnu vlast da oprašta grijehe, ali je mogao primijeniti silu i umiješati se u sve ostale crkvene poslove. Tako je, primjerice, Petar Veliki ukinuo Patrijaršiju i 1721. godine uveo instituciju Svetog sinoda. Nitko ga u tome nije mogao zaustaviti.
Arhivska fotografija
Štoviše, i Konstantinopol je to blagoslovio. Tako se ruski car u neku ruku stavio "na čelo" Pravoslavne crkve i njegova je riječ imala veću težinu od patrijarhove riječi. Papa rimski nije imao tih problema - katolici vjeruju da je on u pitanjima vjere nepogrešiv.