U siječnju 1945. ishod rata u Europi bio je svima poznat iz razvoja stanja na frontovima. Još jedina slamka spasa za koju su se hvatali Nijemci u svojoj propagandi ili mašti bilo je superoružje koje je trebalo preokrenuti tijek rata, a u samoj završnici želja o separatnom miru sa Zapadom protiv Sovjetskog Saveza. Međutim, bez obzira na sve, Nijemci su na Istočnom frontu i dalje pružali ogorčeni otpor, kako bi što manje teritorija palo u ruke Crvene armije u novoj podjeli Europe.
Gradovi tvrđave su bili jedna od metoda suprotstavljanja Crvenoj armiji. Okružene njemačke snage su zajedno s civilima trebale ostati u pozadini s nagomilanim rezervama hrane i streljiva i nastavljati pružaju otpor bez obzira nt to što ih je Crvena armija zaobišla. Jedan od takvih gradova bio je Königsberg (danas Kalinjingrad).
Crvena armija je od kraja siječnja 1945. odsjekla Königsberg s kopnene strane. Međutim, zbog toga što je najveći dio snaga i resursa bio dodijeljen nastupajućim snagama u pravcu Berlina, prvi dio operacija bio je ograničen na sužavanje prostora djelovanja i okružene zone. Hitler je okružene njemačke snage u Königsbergu preimenovao u Grupu armija "Sjever", čiji je zadatak bio izdržati što duže. Opkoljena grupa njemačke vojske imala je oko 130 000 ljudi pod oružjem, računajući i snage Volkssturma i policije. Grad je bio okružen s tri pojasa obrane. Prvi pojas je prolazio na 6 do 8 km od središta grada, sastojao se od tranšeja, protutenkovskog rova, protupješačkih i protutenkovskih prepreka i minskih polja. U tom pojasu se nalazilo i 15 tvrđava podignutih krajem 19. stoljeća s garnizonima od po 200 ljudi. Drugi prsten obrane je prolazio kroz predgrađa, a treći je prsten u samom centru grada bio sastavljen od 9 bastiona iz 17. i 18. stoljeća. Garnizonom je zapovijedao iskusni pješadijski general poručnik Otto Lasch.
Crvena armija u ovoj operaciji nije imala značajno više ljudi: po maksimalnim procjenama do 137 tisuća, s tom razlikom što su to bile vrlo iskusne snage, dok su Nijemci u završnoj fazi rata podizali i narodnu miliciju, sve od 16 do 60 godina. Također, u ovoj je operaciji Crvena armija imala vrlo veliku premoć u sredstvima potpore s preko 5000 artiljerijskih oruđa i minobacača i preko 2000 zrakoplova. Operacija se pripremala dugo i, što je osobito bilo važno, u vagonima su dovezene neviđene količine artiljerijskog streljiva. Maršal Vasiljevski će se kasnije u svojim memoarima sjećati da je to bila operacija u kojoj je utrošeno najviše streljiva na tako malom prostoru borbenih djelovanja. Rezultati nisu izostali.
Artiljerijska priprema je počela 2. travnja po džepu okruženih u Königsbergu, i s avioudarima je trajala neprekidno do kraja 5. travnja. Za proboj fronta su pripremljene specijalne jurišne grupe, a osobito važnu ulogu su imale grupe naoružane bacačima plamena radi čišćenja bunkera i tranšeja. Formirano je 8 bataljuna naoružanih plamenobacačima. Odjeli plamenobacača iz ovih bataljuna dodavani su jurišnim grupama i odredima. Veliku ulogu su imale jurišne grupe koje su bile miješanog sastava, sastavljene od pješadijskih četa, nekoliko artiljerijskih oruđa kalibra 45 do 122 mm, jednog ili dva tenka ili samohodnih oružja, voda teških mitraljeza i voda minobacača. Pod zaštitom artiljerijske paljbe, zadatak ovih grupa je bio svojom vatrom blokirati utvrđene rajone i bunkere dok su ostale jedinice nastavljale s prodorom.
Matthead/Wikipedia
6. travnja je počeo opći napad iz više pravaca. Nijemci su cijelog 6. travnja pružali očajnički otpor. Ipak, prvog se dana 39. armija uklinila u obranu Nijemaca na nekoliko kilometara presjecajući željezničku prugu Königsberg-Pillau. Za to su vrijeme 43., 50. i 11. gardijska armija probile prvi obrambeni pojas. Sljedećeg dana, 7. travnja, više stotina bombardera sovjetske avijacije bombardiralo je sam centar grada, a napad je obnovljen iz svih smjerova. Crvenoarmejci su uspjeli na nekoliko mjesta doći do posljednjeg, trećeg prstena obrane. Otto Lasch je, vidjevši da je otpor besmislen, pozvao zapovjedništvo radiovezom i tražio od Hitlera da se predaju. Dobio je negativan odgovor i naređenje da se bori do kraja.
Sljedećeg je dana 11. gardijska armija uspjela forsirati rijeku Pregolju i spojiti se s postrojbama 43. armije, na taj način odsjecajući Samlandsku grupaciju njemačke vojske od grada. Sovjetska avijacija je započela masovne nalete na ovu grupu koja je zbog nedostatka protuzračne obrane pretrpjela užasne gubitke i na kraju se predala. Maršal Vasiljevski je Nijemcima ponudio predaju, što su oni odbili. U samom gradu je ostalo još oko 40 000 njemačkih vojnika. 9. travnja je počeo opći napad na centar grada. Suočen s bezizlaznom situacijom, Otto Lasch je odlučio poslati izaslanstvo da pregovara o predaji. U 6 sati popodne predaja je obznanjena. Hitler je proglasio generala Lascha izdajnikom i osudio ga na strijeljanje u odsutnosti.
Wikipedija
Gubici njemačke vojske u bitci za Königsberg bili su 42 000 poginulih i od 60 do 70 000 zarobljenih vojnika i pripadnika narodne milicije. Crvena armija je zarobila i preko 100 aviona i oko 4000 minobacača. S druge strane, gubici Crvene armije su bili minimalni, poginulo je oko 3700 vojnika, a još oko 14 000 je bilo ranjeno. To je bio veliki trijumf. Po ocjeni vojnog povjesničara Genadija Kretinjina, operacija je provedena na suvorovski način, "ne brojem, nego umijećem".