Kako su ruski Židovi mogli postati generali Wehrmachta?

"Mischlinge"

Nisu svi Židovi za vrijeme holokausta bili osuđeni na smrt u koncentracijskim logorima. Deseci tisuća njih, koji su se nalazili na teritoriju pod neposrednom kontrolom nacista, borilo se za Njemačku u rovovima Drugog svjetskog rata te su čak bili predloženi za odlikovanja.

"Mischlinge", kako su nacisti nazivali ljude mješovitog židovskog i arijevskog porijekla, mogli su raditi u upravi ili vojsci, ali im je formalno bilo zabranjeno napredovanje u službi i zauzimanje službenih položaja. Međutim, u praksi je sve ovisilo o tome je li konkretna osoba bila korisna režimu ili ne.

Tako su, primjerice, deseci ljudi djelomično židovskog podrijetla zapovijedali nacističkim divizijama, korpusima i armijama. A o general-feldmaršalu zrakoplovnih snaga Erhardu Milchu, čiji je otac bio Židov, Hermann Göring, koji ga je visoko cijenio, je rekao: "Ja ću ovdje odlučivati tko je Židov, a tko nije".

Međutim, status ljudi koji su osim židovske imali i istočnoeuropske krvi bio je potpuno drugačiji. Na okupiranim teritorijima Poljske i Sovjetskog Saveza Nijemci se nisu bavili pitanjem koliko postotaka židovske krvi netko ima. Svi koji su imali makar i djelomično židovsko porijeklo klasificirani su kao Židovi te ih je očekivala tragična sudbina.

Pa ipak, neki ruski Židovi su uspjeli ne samo izbjeći takvu sudbinu, nego i zauzeti visoke položaje u Kopnenoj vojsci Njemačke.

Balkanski general

Aktivni sudionik ruskog Građanskog rata Boris Štejfon nalazio se u Beogradu kada je Wehrmacht napao Jugoslaviju. Poslije poraza bjelogardijaca u Rusiji on se preselio na Balkan, gdje je pisao memoare i bavio se znanstvenim radom.

S obzirom na to da mu je već bilo 59 godina, Štejfon se nije planirao vratiti vojnoj službi. Ali dolazak nacista mu je promijenio planove. Jugoslavenski komunisti Josipa Broza Tita intenzivirali su borbu protiv okupatora, ali su, boreći se protiv Nijemaca, nerijetko ubijali i bjelogardijske emigrante.

Za borbu protiv partizana Nijemci su formirali Ruski zaštitni korpus kojem su se rado priključivali ruski emigranti u Jugoslaviji. S 11 tisuća vojnika to je bila jedna od najvećih formacija bijelih emigranata u sastavu Wehrmachta. Osim što su hvatali komuniste, pripadnici korpusa su čuvali komunikacijske veze, izvršavali kaznene operacije, a posljednjih godina ulazili i u direktne sukobe s jedinicama Crvene armije.

Boris Štejfon je pozvan u Ruski zaštitni korpus kao načelnik stožera, a ubrzo se našao i na njegovom čelu. Nijemci su odlično znali da je Štejfon sin Židova koji je primio kršćanstvo, ali su bili spremni pred tom činjenicom zatvoriti oči. Po mišljenju istraživača Ilje Kuksina, časnički kadar Wehrmachta je u njemu vidio prije svega visoko kvalificiranog vojnika i uvjerenog antikomunista. Njima je bilo dovoljno to što mu je majka Ruskinja i što je bio kršten.

General-potpukovnik Boris Štejfon je zapovijedao korpusom praktički do samog kraja rata, dok nije umro od srčanog udara 30. travnja 1945. godine. A korpus je prešao u Austriju i predao se Englezima. Iako je sovjetska strana tražila njihovo izručenje, Englezi to nisu učinili, jer većina vojnika korpusa nisu bili državljani SSSR-a.

Časnik dvije obavještajne službe

General-bojnik Wehrmachta Boris Holjmston-Smislovski bio je aristokratskog židovskog porijekla. Nakon što je prošao pakao Prvog svjetskog i ruskog Građanskog rata, on se, kao i tisuće drugih ruskih časnika, našao u inozemstvu.

Međutim, dok se većina bjelogardijaca u emigraciji, odlučivši se obračunati s boljševicima, tek za vrijeme rata priključila Nijemcima, Holjmston-Smislovski je u njemačku vojnu sredinu ušao znatno ranije, čak i prije dolaska Hitlera na vlast. U razdoblju od 1928. do 1932. on je prošao obuku za obavještajca pri Vojnoj upravi Reichswehra (Nacionalne obrane).

Korisna poznanstva koja je tada stekao omogućila su mu da se kasnije nađe na najvišim položajima u strukturi vojne obavještajne i kontraobavještajne službe Abwehr. Nije se ni postavljalo pitanje o židovskom porijeklu ovako vrijednog kadra.

1943. godine šef Abwehra admiral Wilhelm Canaris osobno se zalagao za svog časnika kada su ga uhitili po optužbi za izdaju. Holjmston-Smislovski je otvoreno bio protiv plana rukovoditelja Ruske oslobodilačke vojske Vlasova da se bori na zapadnom frontu. On je smatrao da se Rusi trebaju boriti samo protiv boljševika.

Tijekom čitavog rata Boris Holjmston-Smislovski je organizirao i provodio obavještajne i diverzijske operacije u sovjetskoj pozadini, realizirao otkrivanje i likvidaciju partizanskih odreda. U tu mu je svrhu na raspolaganju bila divizija "Russland" (do 10 tisuća ljudi), koja je na samom kraju rata promijenila ime u Prva ruska nacionalna armija.

Upravo je s ostacima ove "armije" od nekoliko stotina ljudi on u svibnju 1945. godine prešao na teritorij Lihtenštajna, gdje su ih internirali. Vlasti ove male države su ih odbile isporučiti SSSR-u, a sovjetske optužbe za ratne zločine odbačene su zbog nedostatka dokaza.

Holjmston-Smislovski je svoju obavještajnu aktivnost nastavio u službi Amerikanaca. Jedno vrijeme je davao konzultacije Glavnom stožeru Oružanih snaga Zapadne Njemačke, a kasnije je bio savjetnik argentinskog predsjednika Juana Peróna.

Umro je 1988. godine, kad mu je bilo 90 godina, u Lihtenštajnu, koji je zavolio još tijekom rata.