Iz republičkih odjela KGB-a u podmoskovskom gradu Balašihu od kraja 1969. godine počeli su dolaziti najbolji operativci, fizički izdržljivi, sa znanjem stranih jezika i iskustvom u agenturnom radu.
Iskusni istruktori su njihovu obuku pretvarali u istinska iskušenja.
"Da bi se čovjek prekalio, treba stvoriti uvjete u kojima krajnjim naporima može učiniti sve. Trebalo je probiti se bespućima, kroz snijeg do koljena ili do ramena, svejedno. On je morao ispuniti zadatak, shvaćajući da, ako ga ne ispuni, za njega više neće biti nade", objasnio je Anatolij Nabokov, rezervni časnik, veteran specijalnih službi KGB-a, predavač KUOS-a.
"Izbace te negdje u šumi, i za dva sata moraš prijeći 20 kilometara kroz šumu noću. Pod punom ratnom opremom, a usput se trebaš sresti s nekime, dobiti od njega informaciju i u određeno će te vrijeme čekati automobil. Ako zakasniš pola sata, morat ćeš prijeći još deset kilometara, jer te automobil sada čeka na drugom mjestu prema planu za rezervnu varijantu", sjeća se Aleksandar Karelin, pukovnik KGB-a u mirovini koji je svojevremeno završio KUOS.
Programe za agenturni rad, miniranja i diverzije nisu uzalud sastavljali najbolji stručnjaci u svojim područjima. Oni su za polaznike organizirali terenska testiranja.
"Ostave vas noću, a ujutro već trebate biti ispod zemlje. Skupina od 12 ljudi iznosi nekoliko desetaka kubika zemlje tako da u najbližem polumjeru ne ostane nijedan grumen zemlje. Sve to treba nestati u močvari, potoku ili gdje želiš. Tolika posječena šuma i oborena stabla ne mogu se tu ostaviti, treba ih negdje izvući. I sve to za samo jednu noć. Odnosno, sve vježbe su na granici fizičkih i psihičkih mogućnosti. Moraš se uklopiti, stići, obaviti zadatak i to na najvišoj razini ", kaže Igor Giorgadze, ministar sigurnosti Gruzije, 1993.-1995., koji je prošao spomenutu obuku.
Grupa je s vremena na vrijeme dobivala motorolom specijalne informacije. Recimo, da se u odredu pojavio ranjenik kojeg je glumila lutka teška 70 kilograma.
"Ako kretanje nije znalački organizirano, biva iscrpljujuće, a ako se pojavi ranjenik u pozadini, onda je to veliko opterećenje. Zato što praktički zaustavlja cijelu grupu u pokretu. Nakon dolaska i referiranja 'druže pukovniče, grupa ta i ta je stigla', počinjalo se s gaženjem lutke i oslobađanjem od stresa", objasnio je pukovnik sovjetskog KGB-a, rukovoditelj KUOS-a (1983.-1993.) Sergej Golov.
specnaz.ru
Događalo se da naročito domišljati časnici kao odgovor na informacije o ranjenom raportiraju stožeru: "Nismo uspjeli spasiti borca. Pokopali smo ga na licu mjesta." Kada su takve grupe završavale vježbu, rukovoditelj je uzimao papir i čitao simulirani vladin telegram: "Za hrabrost i junaštvo odlikovati poginulog zvanjem Heroja SSSR-a i sahraniti u domovini uz vojne počasti". Nakon toga se grupa mogla samo vratiti natrag i ponoviti rutu, ali sada s lutkom u rukama.
Fotografija iz osobne arhive V. G. Pokutnog
Učenicima se usađivalo jedno od glavnih pravila specnaza, a to je da se sa zadatka moraju vratiti u istom sastavu u kojem su otišli. Ako bude bilo sreće - živi ili ranjeni, ako ne - mrtvi. Ali moraju se vratiti svi. Stvar je u tome da se rad izviđačko-diverzantskih grupa treba odvijati u tišini, bez ostavljanja tragova. Idealno bi bilo da rezultat operacije izgleda kao stjecaj okolnosti ili nesretni slučaj. Svaki dokaz, naročito sahranjeni borac, može imati samo nepredvidive posljedice, od likvidacije grupe i otkrivanja operacije do objavljivanja rata.
Na televizijskoj postaji "Zvijezda" prikazana je nova epizoda serijala Tajni materijali koja se bavi jedinstvenom školom sovjetskih diverzanata, njezinim pedagozima i metodama rada.