Kako je ruski parlament pokušavao opozvati predsjednika Jeljcina

Reuters
Procedura opoziva je inicirana tri puta u suvremenoj povijesti Rusije i svaki put neuspješno.

Trenutno je pitanje opoziva ("impeachment") vrlo aktualno u SAD-u, gdje predsjednica Predstavničkog doma američkog Kongresa Nancy Pelosi podržava zahtjev za opoziv predsjednika SAD-a, Donalda Trumpa. Svojevremeno je i protiv prvog predsjednika Rusije, Borisa Jeljcina pokretana takva procedura, i to u tri navrata.

Prva dva pokušaja 1993. godine

Boris Jeljcin je izabran za predsjednika Ruske Federacije 1991. godine, odmah poslije raspada Sovjetskog Saveza. Međutim, u vladajućim krugovima je tinjala politička kriza. Vrhunac je dostigla u ožujku 1993. godine. Tada se Kongres narodnih zastupnika – reliktni politički organ iz sovjetskog doba – okrenuo protiv predsjednika i njegove politike smatrajući da Jeljcin svojim političkim reformama vodi zemlju u propast. Procedura opoziva je pokrenuta poslije Jeljcinovog obraćanja ruskom narodu putem televizije, kada je on priopćio da uvodi poseban režim vladavine sve do referenduma na kojem će se riješavati pitanje povjerenja predsjedniku i parlamentu (trebalo je da se referendum održi u travnju 1993. godine).

Nije sasvim jasno šta je podrazumijevao taj "posebni režim“, ali u događajima koji su uslijedili to više nije ni bilo važno. Kongres narodnih zastupnika se obratio Ustavnom sudu Rusije s tvrdnjom da je Jeljcinova odluka protuustavna, i sud je dozvolio pokretanje procedure opoziva. Međutim, Kongres nije dobio dovoljno glasova – za opoziv je glasalo 617 od ukupno 1033 zastupnika (a bilo je potrebno 689 glasova).

Budući da pokušaj opoziva nije uspio, Kongres je raspisao referendum o povjerenju vladi i predsjedniku Borisu Jeljcinu. Većina građana Rusije na referendumu je ukazala povjerenje predsjedniku Borisu Jeljcinu, što je njemu bilo dovoljno za provođenje ustavne reforme i za odluku o raspuštanju Kongresa narodnih zastupnika.

U rujnu 1993. godine Vrhovni Sovjet Ruske Federacije (stalni parlament koji su činili delegati Kongresa narodnih zastupnika) proglasio je neustavnom i nevažećom Jeljcinovu odluku o raspuštanju Kongresa narodnih zastupnika, što je praktički bio državni udar. Uslijedio je vojni sukob između Jeljcina i Vrhovnog Sovjeta u kojem je bilo ljudskih žrtava. Na kraju su Vrhovni Sovjet i Kongres narodnih zastupnika raspušteni kao ostaci zastarjelog sovjetskog političkog sustava. U prosincu 1993. godine Rusi su na referendumu glasali za novi Ustav.

Pokušaj opoziva 1999.

Treći i najpoznatiji pokušaj opoziva predsjednika Borisa Jeljcina inicirala je 1988. godine Komunistička partija Ruske Federacije (KPRF). Komunisti su izjavili da je Jeljcin na predsjedničkoj funkciji izvršio pet krupnih političkih zločina koje oni osuđuju.

Prva faza procedure opoziva bilo je glasanje u Državnoj dumi (donjem domu ruskog parlamenta), u kojem je sudjelovalo 450 zastupnika.

Članovima Dume je ponuđeno da glasaju po svakom od ovih pet pitanja ponaosob. Nijedna optužba, međutim, nije dobila 300 glasova, koliko je bilo potrebno za nastavak procedure opoziva. Evo tih optužbi:

1) Raspad Sovjetskog Saveza. Komunisti su izjavili da je odlukom o raspadu SSSR-a, koju je Jeljcin odobrio i realizirao 1991. godine, naglo opala ekonomska, vojna i politička moć Rusije i drugih sovjetskih republika. Od 450 zastupnika 239 je glasalo "za".

2) Ustavna kriza 1993. Komunisti su smatrali da su Jeljcinovi potezi 1993. godine (zbog kojih su već bila poduzeta prva dva pokušaja opoziva) bili neustavni i da je to praktički bio državni udar. Od 450 zastupnika 263 je glasalo "za".

3) Početak rata u Čečeniji. Po mišljenju KPRF, posljedica Jeljcinove naredbe o početku ratnih djelovanja u Čečeniji u prosincu 1994. bile su mnogobrojne ljudske žrtve. 283 glasa od ukupno 450.

4) Slabljenje obrambene moći zemlje. Komunistička partija je tvrdila da su mnogi potezi Borisa Jeljcina (na primer, reduciranje sredstava koja je država izdvajala za vojnu industriju, rezanje ukupnog vojnog budžeta, itd) bili usmjereni na uništavanje vojnog sustava zemlje. 241 od 450 glasova.

5) Genocid ruskog naroda. Komunisti su tvrdili da je upravo Jeljcin odgovoran za opadanje broja stanovnika Rusije od 1992. do 1998. i za jadno stanje u zemlji. 238 od 450 glasova.

Na kraju nijedna optužba nije dobila dovoljno glasova za opoziv. Krajem 1999. je postalo jasno da se Jeljcin planira povući. On je 31. prosinca 1999. godine podnio ostavku, na opće čuđenje i imenovao Vladimira Putina za svog nasljednika.

Još više zanimljivih priča i videa na Facebook stranici Russia Beyond:
Više

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće