Kakav si je godišnji odmor mogao priuštiti sovjetski građanin

Latvijska SSR

Jakov Berliner/Sputnik
Kako biste provodili ljetne praznike da ste živjeli prije 40 godina u SSSR-u? Kakav je bio i koliko je koštao sovjetski "all inclusive"?

Netko iz starije generacije s nostalgijom se prisjeća besplatnih putovanja u odmarališta koja su sovjetski građani dobivali na poslu, dijetalne prehrane, ekskurzija i večernjih diskoteka. Dok drugi kažu da si bio sretan ako odeš kod rođaka na selo i da su more mogli samo sanjati. Kupanje u obližnjoj rijeci, pecanje i kopanje vrta bili su jedina moguća zadovoljstva. Kakav je zaista bio godišnji odmor jednog prosječnog sovjetskog čovjeka?

Kako se odmor plaćao

Odmaralište

Plaćeni odmor se u Rusiji pojavio 1918. Do 1967. se odmaralo samo 12 radnih dana u godini, da bismo postupno stigli do današnjih 28. Neki radnici su, međutim, imali i duži odmor, primjerice, zaposleni na takozvanom Krajnjem sjeveru imali su 45 slobodnih dana u godini, prosvjetni radnici od 24 do 48 dana, a oni koji su se bavili poslom rizičnim po zdravlje dobivali su plus 36 dana odmora. Radniku bi prije odmora isplatili novac, a za 2-3 tjedna odmora mogao je primiti i mjesečnu plaću. Većina ljudi se, naravno, voljela odmarati preko ljeta. Što su si Sovjeti mogli priuštiti?

Odmaralište

Istina je da je u sovjetska vremena u zemlji bilo puno odmarališta, toplica u kojima su se obavljale i medicinske procedure. U Krasnodarskom kraju, na Krimu, u Abhaziji, na Bajkalu i Altaju sedamdesetih ih je godina bilo preko tisuću.

Gosti ovih odmarališta su se nakon medicinskih pregleda pridržavali specijalne dijete i svaku večer su imali zabavni program. Bio je to svojevrsni "all inclusive", jer ljudi ni na što više nisu trošili.

Pjatigorsk

Putovanje na more i trotjedni boravak u odmaralištu koštali su od 160 do 220 rubalja (prosječna plaća je bila oko 170 rubalja), a u odmaralištu bez medicinskih tretmana - 40 rubalja. Ali to ne znači da su ljudi sve plaćali iz svog džepa. Radnik je plaćao samo trećinu, a ostalo je plaćalo njegovo poduzeće, dok su se umirovljenici, veterani rata i samohrane majke odmarali besplatno.

"U rujnu 1986. bio sam s ocem preko sindikata u Anapi u odmaralištu 'Eženi Koton'. Završio sam šesti razred. To je bio sovjetski 'all inclusive': dva kreveta u četverokrevetnoj sobi, četiri obroka dnevno i medicinski pregledi, različite procedure", prisjeća se Ben Eljman na jednom internetskom forumu. "Ne sjećam se jesmo li u sobi imali zahod, ali tuš-kabinu sigurno nismo. Bila je zajednička kupaonica. Hranili su nas lijepo i izbor hrane je bio velik. Odmaralište je bilo pored samog mora. Plaža nije bila pretrpana."

Ali dospjeti na takvo mjesto nije bilo lako, posebno ako govorimo o Sočiju i Jalti. Svako poduzeće je raspolagalo ograničenim brojem mjesta u nekom kupalištu, i čekalo se na red. Jedan radnik se mogao nadati da će dobiti putovanje na more jednom u nekoliko godina. Sobu su dijelili nepoznati ljudi. Danas su mnoga sovjetska odmarališta obični hoteli i cijene su, naravno, "kapitalističke".

Crno more

"Na divljaka"

Na more su bez pomoći poduzeća putovali i oni koji bi uspjeli kupiti kartu za vlak ili avion. Najpopularnije destinacije su bile južna obala Krima (Alušta, Jalta), Soči, Anapa i Abhazija.

Smještaj se tražio u privatnih kućama. Broj hotela nije bio velik, a i soba kod privatnika je bila jeftina. Krevet je sedamdesetih godina na Krimu koštao od 1 do 3 rublja za noć. Obitelj je mogla iznajmiti sobu, a usamljeni putnici bi dijelili sobu s nepoznatim ljudima.

Crno more

"Putovala sam dvaput s tetom na Crno more, u Sevastopolj. Išle smo na divljaka, putovale vagonima treće klase (teta je učiteljica, mama inženjerka, plus mirovina nakon smrti oca koji je bio vojno lice). U Jurmalu sam s mamom također putovala na divljaka. Stanovnici Lenjingrada su mogli lakše iznajmiti sobu, jer se smatralo da su kulturni ljudi. I mještani su dočekivali vlakove iz Lenjingrada", prisjeća se Dijana. "Sobe u Jurmali su koštale, čini mi se, 7 rubalja."

Crno more

A ako je čovjek imao automobil (što je bilo rijetkost), pitanje odmora se rješavalo bolje. Uzimali su se šator, lonci, hrana za dva tjedna i obitelj bi krenula na jug u svom žiguliju ili volgi.

"Kad smo putovali negdje na divlje, uzimali smo hranu koja se ne kvari brzo. Konzerve, žitarice, čajnu kobasicu... Čini mi se čak da smo topili maslac i nosili ga u staklenkama. I obavezno toaletni papir. Ako zaboraviš toaletni papir - kraj! Tamo ga više nećeš kupiti", piše Jelena iz Moskve.

Turistička baza

"Hranu smo na jugu spremali sami ili jeli u menzama. Porcija ražnjića je koštala 75 kopejki, večera u restoranu za dvoje 10 rubalja. Mogli smo iznajmiti čamac (40-50 kopejki za sat vremena), provozati se na ringišpilu za 50 kopejki, krstariti za jedan i pol rubalj. Turisti su s odmora donosili kući svježe voće kojeg u gradovima nije bilo."

Je li dobro imati kuću na selu?

Prema podacima agencije TASS, na Krimu se 1968. 3 milijuna odmaralo na divljaka, a organizirano jedan milijun ljudi. 1988. je bilo preko 6 milijuna turista na divlje i 2 milijuna gostiju odmarališta i kupališta. 1991. godine je u odmaralištima bilo ukupno 1,3 milijuna mjesta, a SSSR je 1989. imao preko 286 milijuna stanovnika.

"Nisu se svi moji rođaci odmarali na Crnom (pa i na Azovskom ili Kaspijskom) moru. Nisu se svi moji školski prijatelji (pa i njihovi roditelji) odmarali na moru. Kad sam bio u vojsci, posebno već u Sibiru, saznao sam da gotovo nitko u mojoj vojarni nije vidio more", piše popularni bloger Germanych.

Mogiljovska oblast, 1986.

Kad si roditelji nisu mogli priuštiti odmaralište, slali su djecu na selo. Nisu svi imali vikendice, ali su gotovo svi imali rođake na selu. Okopavali su vrt, kupali se u rijeci ili jezeru i pecali.

Bilo je također popularno iznajmljivanje vikendica, ili makar samo sobe ili dvije. Cijena je ovisila o tome koliko je selo udaljeno od grada. Ali bez razlike je li kuća mala ili velika, zahod je, naravno, bio poljski.

Još više zanimljivih priča i videa na Facebook stranici Russia Beyond:
Više

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće