Kakav si je godišnji odmor mogao priuštiti sovjetski građanin

Netko iz starije generacije s nostalgijom se prisjeća besplatnih putovanja u odmarališta koja su sovjetski građani dobivali na poslu, dijetalne prehrane, ekskurzija i večernjih diskoteka. Dok drugi kažu da si bio sretan ako odeš kod rođaka na selo i da su more mogli samo sanjati. Kupanje u obližnjoj rijeci, pecanje i kopanje vrta bili su jedina moguća zadovoljstva. Kakav je zaista bio godišnji odmor jednog prosječnog sovjetskog čovjeka?

Kako se odmor plaćao

Odmaralište "Brigantina", Anapa, 1982.

Boris Kavaškin/TASS

Plaćeni odmor se u Rusiji pojavio 1918. Do 1967. se odmaralo samo 12 radnih dana u godini, da bismo postupno stigli do današnjih 28. Neki radnici su, međutim, imali i duži odmor, primjerice, zaposleni na takozvanom Krajnjem sjeveru imali su 45 slobodnih dana u godini, prosvjetni radnici od 24 do 48 dana, a oni koji su se bavili poslom rizičnim po zdravlje dobivali su plus 36 dana odmora. Radniku bi prije odmora isplatili novac, a za 2-3 tjedna odmora mogao je primiti i mjesečnu plaću. Većina ljudi se, naravno, voljela odmarati preko ljeta. Što su si Sovjeti mogli priuštiti?

Odmaralište

Istina je da je u sovjetska vremena u zemlji bilo puno odmarališta, toplica u kojima su se obavljale i medicinske procedure. U Krasnodarskom kraju, na Krimu, u Abhaziji, na Bajkalu i Altaju sedamdesetih ih je godina bilo preko tisuću.

"Livadija", Krim

Vladimir Vdovin/Sputnik

Gosti ovih odmarališta su se nakon medicinskih pregleda pridržavali specijalne dijete i svaku večer su imali zabavni program. Bio je to svojevrsni "all inclusive", jer ljudi ni na što više nisu trošili.

Pjatigorsk

V. Kuzmin/Sputnik

Putovanje na more i trotjedni boravak u odmaralištu koštali su od 160 do 220 rubalja (prosječna plaća je bila oko 170 rubalja), a u odmaralištu bez medicinskih tretmana - 40 rubalja. Ali to ne znači da su ljudi sve plaćali iz svog džepa. Radnik je plaćao samo trećinu, a ostalo je plaćalo njegovo poduzeće, dok su se umirovljenici, veterani rata i samohrane majke odmarali besplatno.

Jurij Lizunov/TASS

"U rujnu 1986. bio sam s ocem preko sindikata u Anapi u odmaralištu 'Eženi Koton'. Završio sam šesti razred. To je bio sovjetski 'all inclusive': dva kreveta u četverokrevetnoj sobi, četiri obroka dnevno i medicinski pregledi, različite procedure", prisjeća se Ben Eljman na jednom internetskom forumu. "Ne sjećam se jesmo li u sobi imali zahod, ali tuš-kabinu sigurno nismo. Bila je zajednička kupaonica. Hranili su nas lijepo i izbor hrane je bio velik. Odmaralište je bilo pored samog mora. Plaža nije bila pretrpana."

Viktor Koševoj/TASS

Ali dospjeti na takvo mjesto nije bilo lako, posebno ako govorimo o Sočiju i Jalti. Svako poduzeće je raspolagalo ograničenim brojem mjesta u nekom kupalištu, i čekalo se na red. Jedan radnik se mogao nadati da će dobiti putovanje na more jednom u nekoliko godina. Sobu su dijelili nepoznati ljudi. Danas su mnoga sovjetska odmarališta obični hoteli i cijene su, naravno, "kapitalističke".

Crno more

Jakov Rjumkin/Sputnik

"Na divljaka"

Na more su bez pomoći poduzeća putovali i oni koji bi uspjeli kupiti kartu za vlak ili avion. Najpopularnije destinacije su bile južna obala Krima (Alušta, Jalta), Soči, Anapa i Abhazija.

Smještaj se tražio u privatnih kućama. Broj hotela nije bio velik, a i soba kod privatnika je bila jeftina. Krevet je sedamdesetih godina na Krimu koštao od 1 do 3 rublja za noć. Obitelj je mogla iznajmiti sobu, a usamljeni putnici bi dijelili sobu s nepoznatim ljudima.

Crno more

Sergej Smetanjin/Sputnik

"Putovala sam dvaput s tetom na Crno more, u Sevastopolj. Išle smo na divljaka, putovale vagonima treće klase (teta je učiteljica, mama inženjerka, plus mirovina nakon smrti oca koji je bio vojno lice). U Jurmalu sam s mamom također putovala na divljaka. Stanovnici Lenjingrada su mogli lakše iznajmiti sobu, jer se smatralo da su kulturni ljudi. I mještani su dočekivali vlakove iz Lenjingrada", prisjeća se Dijana. "Sobe u Jurmali su koštale, čini mi se, 7 rubalja."

Crno more

Oleg Ivanov/Sputnik

A ako je čovjek imao automobil (što je bilo rijetkost), pitanje odmora se rješavalo bolje. Uzimali su se šator, lonci, hrana za dva tjedna i obitelj bi krenula na jug u svom žiguliju ili volgi.

"Kad smo putovali negdje na divlje, uzimali smo hranu koja se ne kvari brzo. Konzerve, žitarice, čajnu kobasicu... Čini mi se čak da smo topili maslac i nosili ga u staklenkama. I obavezno toaletni papir. Ako zaboraviš toaletni papir - kraj! Tamo ga više nećeš kupiti", piše Jelena iz Moskve.

Turistička baza "Sudislavlj", 1976.

Sergej Metelica/TASS

"Hranu smo na jugu spremali sami ili jeli u menzama. Porcija ražnjića je koštala 75 kopejki, večera u restoranu za dvoje 10 rubalja. Mogli smo iznajmiti čamac (40-50 kopejki za sat vremena), provozati se na ringišpilu za 50 kopejki, krstariti za jedan i pol rubalj. Turisti su s odmora donosili kući svježe voće kojeg u gradovima nije bilo."

Je li dobro imati kuću na selu?

Prema podacima agencije TASS, na Krimu se 1968. 3 milijuna odmaralo na divljaka, a organizirano jedan milijun ljudi. 1988. je bilo preko 6 milijuna turista na divlje i 2 milijuna gostiju odmarališta i kupališta. 1991. godine je u odmaralištima bilo ukupno 1,3 milijuna mjesta, a SSSR je 1989. imao preko 286 milijuna stanovnika.

"Nisu se svi moji rođaci odmarali na Crnom (pa i na Azovskom ili Kaspijskom) moru. Nisu se svi moji školski prijatelji (pa i njihovi roditelji) odmarali na moru. Kad sam bio u vojsci, posebno već u Sibiru, saznao sam da gotovo nitko u mojoj vojarni nije vidio more", piše popularni bloger Germanych.

Mogiljovska oblast, 1986.

N. Želudovič/TASS

Kad si roditelji nisu mogli priuštiti odmaralište, slali su djecu na selo. Nisu svi imali vikendice, ali su gotovo svi imali rođake na selu. Okopavali su vrt, kupali se u rijeci ili jezeru i pecali.

Bilo je također popularno iznajmljivanje vikendica, ili makar samo sobe ili dvije. Cijena je ovisila o tome koliko je selo udaljeno od grada. Ali bez razlike je li kuća mala ili velika, zahod je, naravno, bio poljski.