Joachim von Ribbentrop, ministar vanjskih poslova nacističke Njemačke, otišao je u Moskvu 23. kolovoza 1939. godine i time šokirao međunarodnu zajednicu. Samo nekoliko mjeseci ranije nije se moglo zamisliti da ministar Trećeg Reicha posjeti Moskvu kako bi razgovarao o miru sa Staljinom i Vjačeslavom Molotovom (ministrom vanjskih poslova SSSR-a).
Činilo se da su ultraljevičarski SSSR i ultradesničarska nacistička Njemačka prirodni neprijatelji. Hitler je stalno govorio kako će Reich dobiti "Lebensraum" (životni prostor) na Istoku, što je podrazumijevalo zauzimanje teritorija Sovjetskog Saveza. S druge strane, SSSR se pozicionirao kao glavna antinacistička sila i u tisku kritizirao njemački nacizam otkako je Hitler 1933. godine došao na vlast.
Kako se kasnije sjećao američki veleposlanik u Moskvi, Charles Bowlen, čak je i zastava s kukastim križem, koju su Sovjeti postavili na aerodromu dočekujući Ribbentropa, ranije korištena samo u antinacističkim filmovima snimljenim u Moskvi. A sada su Moskva i Berlin razgovarali o miru. I još o nečemu.
Narodni komesar za vanjske poslove Sovjetskog Saveza, V. M. Molotov potpisuje sporazum o prijateljstvu i granici između SSSR-a i Njemačke. Prisutni: J. V. Staljin i prevoditelj Ministarstva vanjskih poslova V. N. Pavlov.
Iz slobodnih izvoraHitler je požurio poslati svog ministra vanjskih poslova u Moskvu. Tokom proteklih godina njegov Reich se proširio – izvršen je aneksiju Austrije (ožujak 1938), anektirana Sudetska oblast u Čehoslovačkoj (rujan 1938.) i okupirani preostali dijelovi Čehoslovačke (ožujak 1939.). Sada je na redu bila Poljska i Hitleru su bile prijeko potrebne garancije da SSSR neće zaratiti s Njemačkom.
Stvar je bila hitna jer je napad na Poljsku bio planiran za 25. kolovoza. Vojska je bila spremna, a sve naredbe izdane. Zato je Hitler morao brzo djelovati. "I odlučio je ići na sve ili ništa", piše u "Povijesti međunarodnih odnosa" objavljenoj pod redakcijom Anatolija Torkunova, rektora Moskovskog državnog sveučilišta za međunarodne odnose (MGIMO). "On se 21. kolovoza 1939. obratio Staljinu i zamolio da primi Ribbentropa najkasnije 23. kolovoza".
Staljin je pristao. Sve je prošlo glatko: trebalo im je samo nekoliko sati da postignu dogovor. Tokom noći su Ribbentrop i Molotov potpisali sporazum i uz njega tajni protokol.
Pakt je sam po sebi bio uobičajeni sporazum o nenapadanju. SSSR i Njemačka su izjavili da će se suzdržavati od svakog čina nasilja i svakog saveza sa zemljama koje nisu prijateljski nastrojene prema drugoj strani i da će biti neutralni ukoliko drugu stranu napadne treća država.
Adolf Hitler među vojnicima tokom borbi za Varšavu.
Narodowe Archiwum CyfroweNjemačka je pogazila ovaj sporazum nakon 22 mjeseca, kada je 22. lipnja 1941. napala SSSR svim raspoloživim sredstvima. Za Hitlera su međunarodni sporazumi bili obični papirići, a to je važilo i za Staljina. "Potpisujući pakt i Hitler i Staljin su bili sigurni da je rat [između SSSR-a i Njemačke] neizbježan", piše Torkunov. Najvažnija stvar u tom paktu je bio tajni protokol koji je pomogao Staljinu i Hitleru da postignu dogovor o budućoj sovjetsko-njemačkoj granici.
"U slučaju teritorijalno-političke reorganizacije oblasti koje čine Poljsku republiku, granica sfere interesa Njemačke i SSSR-a će se protezati otprilike duž rijeka Pise, Nareva, Visle i Sana", piše u protokolu. "Pitanje u kojoj mjeri to odgovara zajedničkim interesima vezanim za očuvanje nezavisnosti poljske države može biti konačno riješeno samo u toku budućeg političkog razvoja".
"Budući politički razvoj" je zbrisao Poljsku s karte svijeta. Prvog rujna 1939. godine armija od 1,5 milijuna vojnika Wehrmachta ušla je u Poljsku sa zapada, za dva tjedna uništila poljsku vojsku i zauzela Varšavu. Crvena Armija je 17. rujna takođe ušla u Poljsku s istoka ne naišavši praktički ni na kakav otpor i zaposjevši sve teritorije u granicama svoje sfere utjecaja.
Staljin je zapravo imao cilj povratiti teritorije koji su nekada pripadali raskomadanoj Carskoj Rusiji. U tom smislu je povijesno potpuno razumljiva bila težnja da se sovjetsko-finska granica pomjeri i udalji od Lenjingrada. Iz istog razloga je Moskva 1940. godine "privoljela" tri Baltičke države (Estoniju, Latviju i Litvu) da se ujedine SSSR-u i time do kraja realizirala svoju teritorijalnu ekspanziju, tako da se mogla neometano pozabaviti Japanom na Dalekom istoku, s kojim je u travnju 1941. godine također potpisala sporazum o nenapadanju koji Japanci pod utjecajem poraza na Halkin Golu nisu smjeli prekršiti čak ni 1941.-1942., kada je Sovjetskom Savezu bilo najteže.
Ovaj protokol nije bio objavljen, ali teško da je držan u velikoj tajnosti. Informacija je procurila iz njemačkih diplomatskih krugova, tako da je ubrzo cijeli svijet barem sumnjao o čemu su se Moskva i Berlin dogovorili. "Sve je prisutnije uvjerenje da su... Njemačka i Rusija postigle dogovor o podjeli Poljske i da baltičke države pripadaju sferi ruskog utjecaja", napisao je Guardian samo nekoliko dana poslije potpisivanja sporazuma. SSSR je to negirao sve do 1989. godine.
Narodni komesar za vanjske poslove Sovjetskog Saveza V. M. Molotov (lijevo) i ministar vanjskih poslova Njemačke, Joachim von Ribbentrop se rukuju poslije potpisivanja sporazuma o prijateljstvu i granici između SSSR-a i Njemačke.
Iz slobodnih izvoraDanas je stav ruskog političkog vrha o potpisanom paktu uravnotežen: Rusija se tu nema čime ponositi, ali se nema čega stiditi. "SSSR je... u više navrata pokušavao formirati antifašistički blok u Europi, ali su svi ti pokušaji propali", rekao je Vladimir Putin 2015. godine. "I kada je Sovjetski Savez shvatio da je ostavljen nasamo sa Hitlerovom Njemačkom, on je poduzeo korake da izbjegne direktnu konfrontaciju".
Za razliku od Putina, zapadni mediji i znanstvenici po tradiciji kritiziraju pakt kao loš i nemoralan potez. "Naravno, pakt je bio ciničan ugovor s vragom u interesu naše zemlje", kaže povjesničar Aleksej Isajev. Ali on je zaista pomogao SSSR-u da se pripremi za rat. "Naša strateška situacija se popravila 1939. godine. Između stare i nove granice je bilo 300 kilometara, što je davalo SSSR-u opipljivu prednost u pogledu vremena i udaljenosti", konstatira Isajev.
Sovjetski Savez nije bio prva europska sila koja je potpisala sličan "ugovor s vragom". Engleska i Francuska su kao dvije vodeće demokratske države u Europi stalno popuštale Hitleru. Dozvolile su mu da ponovno naoruža Njemačku, da uveća njenu vojsku i anektira Austriju. Štoviše, na Minhenskoj konferenciji u rujnu 1938. su izvršile neposredan pritisak na svoju saveznicu Čehoslovačku da prepusti Hitleru Sudetsku oblast. Za razliku od Staljina, Britanac Neville Chamberlain i Francuz Édouard Daladier nisu imali nikakve koristi od svojih dogovora s Hitlerom, samo su još više provocirali agresora da osvaja sve više teritorija.
Tjednik "Muha", Varšava: "Pruski naklon Moskvi". Satira na pakt Ribbentrop – Molotov. Karikatura.
Iz slobodnih izvora"Politika popuštanja je bila pogrešna i kontraproduktivna jer nije bilo moguće zadovoljiti neograničene apetite nacista", tvrdi Torkunov. "Moskva je djelovala isto toliko cinično kao i London i Pariz, samo što je imala ozbiljniju motivaciju". Drugim riječima, Staljin je zauzimanjem teritorija i dobijanjem na vremenu djelovao nemoralno, ali racionalno, dok su Chamberlain i Daladier pokušajima da odobrovolje Hitlera djelovali nemoralno i glupo.
Znamo kako je sve to završilo. Hitlera nisu mogli zaustaviti nikakvi sporazumi. Bio je potreban Drugi svjetski rat s 60 milijuna žrtava da se on zaustavi i da se spriječi distopijska budućnost, koja bi nastupila da je on pobijedio. Što se tiče pakta Molotov – Ribbentrop, on je u povijesti zabilježen kao jedna od mnogih neslavnih stranica predratnog razdoblja.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
