Brojni istaknuti ruski generali su bili stranci koji su napravili karijeru u ruskoj vojsci, i to nije bila rijetka pojava. Mnogi proslavljeni ruski generali bili su njemačkog podrijetla. Radi napredovanja u službi nisu morali mijenjaju ni svoja vjerska uvjerenja ni nacionalnu pripadnost. Kao i ostali, služili su samodržavlju i Ruskom Carstvu.
Wintzingerode - austrijski i ruski general i prvi ruski partizan
Javna domena
Ferdinand von Wintzingerode potjecao je iz stare tiringijske obitelji. Bio je stanovnik Hessen-Kassela u čiju je vojsku i stupio. Nakon toga 1790. kao dobrovoljac prelazi u austrijsku vojsku s kojom ratuje protiv jakobinaca u Nizozemskoj. Nakon 7 godina službe u austrijskoj vojsci prešao je kao dobrovoljac u rusku službu gdje je kao ađutant dodijeljen knezu Konstantinu Pavloviču s kojim je prošao Talijansku kampanju 1799. Zbog svojih sposobnosti brzo je napredovao i već je 1802. stigao do čina general-ađutanta.
Wintzingerode je sudjelovao u ratovima protiv Napoleona u ruskoj i austrijskoj službi. Bio je zajedno sa Kutuzovom u pohodu 1805. Od 1809. je ponovno u austrijskoj vojsci s kojom sudjeluje u bitci kod Asperna u svibnju iste godine. Wintzingerodeu je u ovoj bitci zdrobljena noga.
Javna domena
Kada je pala Habsburška Monarhija, ponovno je prešao u rusku službu 1812., gdje je ratovao u Domovinskom ratu. Wintzingerode bio je prvi istaknuti partizan u Domovinskom ratu, premda zbog svog njemačkog porijekla nije toliko populariziran kao čuveni Denis Davidov. Najuspješnija partizanska akcija mu je bio iznenadni napad na Vitebsk 19. kolovoza, kada je zarobio više od 800 francuskih vojnika.
Sljedeći važniji Wintzingerodeov zadatak je bio prepriječiti put Napoleonovim trupama prilikom odstupanja u listopadu. Čuvši od obavještajaca da je Napoleon naredio da se Kremlj digne u zrak, Wintzingerode je pošao na pregovore, nakon čega je zarobljen, a zamalo i strijeljan. U francuskom zarobljeništvu je ostao do zapadnih granica gdje ga je između Vilna i Minska oslobodio Černjiševljev partizanski odred.
Zatim je sudjelovao u većem broju bitaka 1813. na europskom ratištu, kao i u kampanji 1814. godine. Istaknuo se kao zapovjednik savezničke konjice kod Lützena. Zbog istrošenog zdravlja i ranjavanja Wintzingerode nije dugo poživio. Umro je 1818. u Wiesbadenu gdje je otišao na liječenje.
General Bennigsen - vojskovođa, mason i urotnik
Javna domena
Leontij Benigsen je potomak ugledne njemačke obitelji iz Hannovera. Rođen je 1745. godine. Od malih nogu se usmjeravao ka vojnom obrazovanju. Već je s 14 godina stupio u službu vojske Hannovera. Borio se u Sedmogodišnjem ratu na strani Prusije i Velike Britanije. Sljedeća stanica u vojničkoj karijeri bila mu je Rusija, u čiju je vojnu službu stupio 1773. godine. Rusko Carstvo je često ratovalo, tako da su i mogućnosti za napredovanje u časničkoj karijeri bile veće nego u Hannoveru.
Bennigsen se proslavio u Rusko-turskom ratu (1787.) pri zauzeću tvrđava Očakova i Bandera. U to vrijeme je već imao čin pukovnika i zapovijedao je Izjumskom konjičkom pukovnijom. U Rusko-poljskom ratu 1792. godine zapovijedao je letećim konjičkim odredom. Sudjelovao je u bitkama kod Liniška, Solame 1794. i zauzimanju Derbenta 1796 u ratu s Perzijom.
Bennigsen je bio istaknuti mason još u Hannoveru. Svoje masonstvo je nastavio u Rusiji gdje je sudjelovao u osnivanju lože "Otvorenog srca". U vrijeme prevrata i ubojstva cara Pavla I. bio je jedan od istaknutih urotnika. Zajedno s ostalim urotnicima je ušao u carevu sobu 11. ožujka 1801. godine. Ipak, po njegovim sjećanjima, samom činu ubojstva nije nazočio.
Najteže bitke su tek predstojale. Nastupala je epoha Napoleonovih ratova. Prva bitka je bila kod Pilutska 1806. protiv Jeana Lannesa, jednog od najtalentiranih maršala Francuske. Bennigsen je u ovoj bitci imao dvostruko više ljudstva, a bitka je završena bez pobjednika. U vrijeme potpune dominacije francuske vojske ovo se smatralo velikim uspjehom. Za ovu bitku je dobio orden Sv. Ane drugog stupnja. Sljedeće godine Benningsen je doživio vrhunac svoje vojničke karijere u bitci kod Preussisch-Eylaua, gdje mu je suparnik bio sam Napoleon. Bitka je završena neriješeno s usporedivim gubicima, a sam Napoleon prvi put u naponu svoje karijere nije uspio dobiti odlučujuću bitku, pretrpjevši pritom ozbiljne gubitke. No u ljeto 1807. Bennigsen je pretrpio poraz kod Friedlanda od Francuza koji su ovoga puta bili brojni, ali su ipak i u ovoj bitci podnijeli teške gubitke. Rat na istoku protiv Rusije umnogome je bio teži nego u prethodnom Napoleonovom "blitzkriegu" po Europi.
Javna domena
U vrijeme Domovinskog rata protiv Napoleonovog pohoda sudjelovao je u pravljenju planova za bitku kod Borodina kao načelnik stožera. Ova epizoda njegove karijere nije visoko ocijenjena. Najveći sukob u vojsci imao je s Barclayem de Tollyjem po pitanju strategije. Benningsen je predlagao da se prije Moskve Francuzima pruži još jedna presudna bitka, no ovaj plan je odbačen. U nastavku rata zapovijeda trupama prilikom progona Napoleonove vojske u bitci kod Tarutina gdje je ranjen.
Nakon oporavka od ranjavanja sudjeluje u formiranju rezervne vojske u Poljskoj koja se priključila bitci kod Leipziga ("bitci naroda") u kojoj je Benningsen sudjelovao. Nakon pobjede kod Leipziga redom padaju tvrđave Torgau, Wirtemberg, Magdeburg i Hamburg. Ratom Šeste koalicije završena je Bennigsenova ratna karijera. Dobio je još nekoliko visokih odličja i ostao je na službi do 1818., nakon čega mu je dano odobrenje da se vrati u svoj rodni Hannover. Bennigsen je pred kraj života oslijepio. Umro je 1826. godine u 81. godini života.
General Dibič Zabalkanski
Javna domena
Hans Karl Friedrich Anton von Diebitsch und Narten, ili rusificirano Ivan Ivanovič Dibič, bio je poznati ruski vojskovođa njemačkog porijekla. Dibič je porijeklom bio Nijemac iz Šlezije koji je prvo vojno obrazovanje stekao u Berlinskom kadetskom korpusu da bi se 1801. godine preselio u Petrograd gdje je nastavio s vojnom karijerom. Nastavio je stopama svoga oca Hansa Ehrenfrieda koji je također služio u ruskoj vojsci od 1791. kada je napustio prusku službu. Dibič je počeo službu u znamenitoj Semjonovskoj pukovniji.
Ratno iskustvo je stekao u epohi ratova s Napoleonom. Sudjelovao je u bitkama kod Austerlitza (1805.) i Heilsberga (1807.) gdje je došla do izražaja njegova hrabrost. U vrijeme Domovinskog rata 1812. nalazio se u korpusu pod zapovjedništvom grofa Wittgensteina, gdje se istaknuo u borbama za Polock. Nakon protjerivanja Napoleona iz Rusije, Dibič se s ruskom vojskom kreće ka Francuskoj i sudjeluje u više bitaka. Dobro se pokazao u borbama za Dresden, Leipzig 1813. i borbama za La Terom i Arcis-sur-Aube 1814.
Javna domena
Nakon završetka ratova protiv Napoleona, njegova karijera kreće se uzlaznom linijom. Od 1814. do 1823. nalazio se na dužnosti načelnika stožera 1. armije, da bi 1824. bio postavljen za načelnika Glavnog stožera. Dibič je bio u izuzetno dobrim odnosima s Aleksandrom I., a zvanje general-ađutanta dobio je 1818. Neprekidno je bio uz cara do njegove smrti u Taganrogu 1825. Nastavio je lojalno služiti samodržavlju do kraja, a u ulozi zaštite monarha istaknuo se kao jedan od glavnih aktera razbijanja zavjere dekabrista čime je zadobio povjerenje Nikolaja I.
Zašto je bio Zabalkanski?
U novoj kampanji na Balkanu protiv Turaka Dibič je doio dužnost zapovjednika vojske koja je nastupala. S nevelikim je snagama kod Kulevče slomio brojniju osmansku vojsku kojom je zapovijedao Rašid Mehmed Paša i zaobišao glavninu turskih snaga. Kulevčenska pobjeda dala je mogućnost ruskoj vojsci da se probije ka Jedrenu zaobilazeći preko roga Stare Planine glavni garnizon tvrđave Shumen. Dibičev "blitzkrieg" do Jedrena brzo je doveo do Jedrenskog mira, pogodnog za Rusiju, potpisanog 2. rujna 1829. godine.
Dibič je pisao caru Nikolaju I.: "Balkan, koji je bio nepristupačan toliko stoljeća, prijeđen je za tri dana, i pobjedonosni stijeg Vašeg Veličanstva razvijen je nad zidinama Mesembrije, Ahiole i Burgaza, među stanovništvom koje dočekuje naše junake kao osloboditelje i braću!"
Car je Dibiča za uspješnu kampanju nagradio titulom "Zabalkanski", nakon čega mu je dodijeljen čin general-feldmaršala.
Javna domena
Najteži vojni ispit Dibič će imati prilikom gušenja velikog ustanka Poljaka koji se poklopio s turbulentnim razdobljem u povijesti europskog kontinenta, osobito srpanjskom revolucijom u Francuskoj. Dibič je obećao da će pobunu ugušiti jednim udarcem, međutim, to se nije dogodilo, jer je pobuna Poljaka nadmašila sva očekivanja i na vrhuncu moći dosezala broj od oko 150 000 pobunjenika u raznim fazama. Prva veća bitka u kojoj je Dibič vodio rusku vojsku kod Grochówa završena je neriješeno, a poljski gubici nisu bili kritično veći od ruskih. Poljaci su se pokazali kao tvrđi orah od osmanske vojske. Nakon propale ofenzive na Varšavu, u nekoliko gubernija je proglašeno izvanredno stanje, a rat se pretvorio u višemjesečnu klaonicu. General Dibič nije dočekao pobjedu nad poljskim pobunjenicima, ali je povratio svoju ratnu reputaciju pobjedom kod Ostrolenke u svibnju 1831., razbivši poljsku vojsku pod zapovjedništvom Jana Skrzyneckog. To je bila Dibičeva posljednja pobjeda. Samo tri dana nakon nje umro je od kolere. Njegovi posmrtni ostaci prebačeni su na luteransko volhovsko groblje u Peterburg.