Pred kraj Drugog svjetskog rata obrisi nove podjele svijeta koji su nastajali na konferencijama u Teheranu, Jalti, uključujući tu i tajnu diplomaciju, bili su evidentni. Dojučerašnji saveznici su postali smrtni neprijatelji, uslijed ideološkog sukoba i postratovske želje za dominacijom nad zemljama "probuđenog" Trećeg svijeta. Bitka za novu dominaciju je započela. S jedne strane, Zapad su predvodile Sjedinjene Države koje su iz rata izašle kao najbogatija država, s minimalnim ljudskim žrtvama i maksimalnim financijskim dobicima. S druge je strane Sovjetski Savez iz rata izašao s ogromnim prestižem, ali i s užasnim ljudskim i materijalnim gubicima. Sjedinjene Države su pretkraj rata napravile i atomsko oružje, što im je davalo dodatnu prednost.
Amerika je svakako na početku generiranja ovog sukoba bila u prednosti. Glavna snaga Amerike i Britanije bila je njihova avijacija, dok se snaga Sovjeta oslanjala u njihovoj kopnenoj vojsci. Uništeni Hamburg (45 000 mrtvih), Dresden (preko 100 000 mrtvih), Tokio (88 000), a kasnije s upotrebom atomskog oružja Hirošima i Nagasaki, osvijestili su sovjetski politički vrh da Amerika, i u nešto manjoj mjeri Britanija, svaki rat dobiva isključivo udarima iz zraka. Stoga su riječi maršala Žukova da će "biti bijedna svaka ona država koja ne bude mogla zaštiti svoj narod od udara iz zraka" najbolje odražavala vremena koja dolaze. Postoje i nepotvrđene indicije da je Staljin imao blaži moždani udar kada je saznao za atomsko oružje, zbog toga što je u potpunosti bio obezvrijeđen koncept razmještanja teške industrije po čitavom SSSR-u. Jedna bomba mogla je uništiti cijeli grad u jednom napadu.
Ono što je Sovjetima davalo vrijeme da sustignu Ameriku je brojčano ogromna i vrlo iskusna vojska, velike količine biološkog i kemijskog oružja, ali i ne posjedovanje većeg broja atomskih bombi u arsenalu SAD-a. Međutim, vrijeme je polako curilo i Sovjeti su morali riješiti ove stvari najvećom mogućom brzinom, napraviti atomsku bombu i učinkoviti PZO koji je prvo mogao zaštiti krupne gradove poput Moskve i Lenjingrada. Cijela prethodna povijest bila bi stavljena na kocku, ukoliko se vrlo brzo ne bi uspostavila ravnoteža.
Staljin je razmatrao zaštitu Moskve i pravljenje raketnih sustava s kontruktorom vođene protubrodske rakete KS-1 "Kometa" P. N. Kuksenkom. Kuksenko je rekao Staljinu da će resursi za razvoj raketnog sustava takvih postignuća biti gotovo ravni naporu koji je utrošen za atomski program. Kuksenko je postavljen na mjesto glavnog konstruktora raketnog sustava "Berkut" koji je službeno stupio u kolovozu 1950. godine. Kasnije je "Berkut" preimenovan u S-25 čime su udareni temelji raketnom PZO programu.
Od konstruktora se tražilo da sustav može odbiti masovni napad bombardera na daljini od 10 do 15 km, da može djelovati po zrakoplovima iz bilo kojeg smjera u bilo koje vrijeme dana i noći. Projekt S-25 je postao važan koliko i atomski projekt. Razvoj cijelog projekta, uključujući i financije, nadzirao je šef Narodnog komesarijata unutarnjih poslova (NKVD) Lavrentij Berija, kao i u slučaju atomskog projekta. Na projektu je radilo preko 30 vrhunskih inžinjera iz najprestižnih konstrukcijskih biroa radioelektroničkih uređaja, do kontruktora zrakoplova i raketa. Državni vrh je tražio apsolutnu sinergiju radi što bržeg dolaska do cilja.
Već nakon 7 mjeseci rada sustav je počeo dobivati svoje obrise. Osnovu sustava trebali su činiti višenamjenski radar B-200 i raketa V-300. Konstruktori su imali zadatak da sustav "Berkut" bude višestruko učinkovitiji od sličnog analoga "Ajax" koji je razvila američka vojska neposredno nakon završetka rata.
Tijekom razvoja sustava pored najpoznatih stručnjaka iz SSSR-a sudjelovali su i njemački specijalisti koje su Sovjeti zarobili zajedno s njihovim zavodima koji su spadali u sovjetsku okupacijsku zonu. To su bili inžinjeri iz poznatih njemačkih tvrtki "Siemens", "Askania Werke", "AEG" i dr. Njemački specijalisti su bili prisutni do 1953. godine, kada su vraćeni natrag u Njemačku, nakon uhićenja Berije.
Prvi pokusni primjerak dostavljen je poligonu Kapustin Jar u rujnu 1952., a prvo gađanje u svibnju 1953. kada je raketom V-300 oboren bespilotni primjerak zrakoplova bombardera Tu-4. Već se 1954. počelo sa serijskom proizvodnjom, premda je zbog same cijene sustava postojala nedoumica treba li ga se staviti u borbeno dežurstvo, uzevši u obzir koji je teritorij morao biti pokriven. Točku na sve je stavio Nikita Hruščov, i sustav je službeno uveden u naoružanje 1955.
Vitalij Kuzmin
Zlatni prsten
Po zahtjevima Staljina, u vrijeme rada na sustavu tražilo se da sustavi budu raspoređeni tako da mogu odbiti napad 1200 bombardera. Zbog toga je sustav raspoređen u prstenovima oko Moskve, a zatim i oko Lenjingrada. Bliže centru grada sustavi su raspoređeni na 45 do 50 km od centra, dok je drugi prsten bio raspoređen na 85 do 90 km. Formiranje prstenova sa sustavom "Berkut" završeno je do 1958. godine. Sustav je znatno unaprijeđen 1966. tako da je na borbenom dežurstvu ostao sve do osamdesetih godina, kada je postupno zamijenjen sustavima S-300. Sam sustav je bio vrlo napredan za svoje vrijeme, bolji od američkog sustava "Ajax", jer je bio višekanalni. Ipak, isticali su se i brojni nedostaci, prije svega zbog visoke cijene proizvodnje i održavanja, kao i činjenice da je sustav bio fiksan. Oko Moskve su izgrađene betonske ceste koje i dan-danas postoje radi funkcioniranja prstenastog sustava obrane formiranog u vrijeme nastanka "Berkuta", od 1953. do 1958. Sustav je ispunio funkciju za koju je namijenjen. Procjene gubitaka američkih bombardera pri masovnim naletima su bile oko 80%, što je sprječavalao i svaku pomisao za operacije tog tipa.