Pet činjenica o Juriju Andropovu, jedinom agentu KGB-a na čelu SSSR-a

Jurij Andropov, rođen 15. lipnja 1914. godine, bio je na čelu sovjetskog državnog aparata samo 15 mjeseci, na kraju svog života. U tom razdoblju se njegovo zdravlje brzo pogoršavalo. Prije toga je petnaestak godina rukovodio KGB-om, moćnom obavještajnom službom. Jedni smatraju da je bio rigorozni birokrat, a drugi da je bio liberal koji bi spasio Sovjetski Savez od raspada samo da je imao dovoljno vremena. Evo kakav je on bio.

1. Zatvorena ličnost

Andropov je uvijek bio neodređen kada je govorio o svom životu. Pričalo se da mu je djed bio bogati trgovac židovskog podrijetla, no Andropov je to uvijek negirao. Nikada nije govorio ni o svojoj obitelji. Pet godina je proveo u braku i imao sina, ali poslije razvoda gotovo da nije kontaktirao ni s njim ni s bivšom ženom.

U profesionalnom smislu Andropov je također bio tajnovit, što se može i očekivati s obzirom na visoku funkciju. "On nije bio jako poznat kao šef KGB-a. U svakoj zemlji se čelnici obavještajne službe obično ne eksponiraju u javnosti i ne očekuju da će postati popularni. Ovo pogotovo vrijedi za zemlju poput SSSR-a", napisao je novinar Roy Medvedev u knjizi "Nepoznati Andropov". Iznenada je dospio u žižu javnosti kada je 1982. godine naslijedio vlast od Leonida Brežnjeva. Ta vlast je, međutim, suviše kratko trajala, tako da u javnosti nije stvorena neka značajna predodžba o njemu.

2. Gušenje pobune u Mađarskoj

Andropov je brzo počeo napredovati u karijeri kada je postavljen za veleposlanika u Mađarskoj, a zatim za ministra vanjskih poslova 1954. Dvije godine kasnije buknuo je Mađarski ustanak. Jedan dio društva je zahtijevao da Mađarska postane neovisna o socijalističkoj državi. 

To je brzo preraslo u oružani sukob. Andropov je događaje okarakterizirao kao "kontrarevolucionarni antisocijalni bunt". U razgovoru sa sovjetskim liderima on je podržao ideju da se mađarskoj socijalističkoj vlasti pomogne slanjem trupa. Koordinirao je djelovanja rosovjetskih snaga u Mađarskoj. Njihov dolazak je pomogao da se sačuva mađarski socijalizam. U konfliktu je poginulo preko 2500 ljudi.

Andropov je 1957. premješten iz Mađarske u Moskvu, ali nikada nije zaboravio sliku razgnjevljene gomile koja ubija pripadnike državne sigurnosti. Sovjetski diplomat Oleg Trojanovski je pisao: "Andropov je često pričao o događajima iz 1956. u Mađarskoj. Govorio je: 'Ne možete zamisliti što su to stotine tisuća ljudi kad preplave ulice. To je potpuno nekontrolirana gomila'". Po mišljenju Trojanovskog, Andropov se plašio da će u SSSR-u vidjeti sličnu scenu i učinio je sve da tako nešto spriječi.

3. Bio je oprezan diplomat

S druge strane, Andropov je znao biti i fleksibilan. On je 1957.-1967. bio na čelu odjela za veze sa socijalističkim partijama u Centralnom komitetu Komunističke partije. Njegovi savjetnici, tadašnji mladi intelektualci, često su ga se sjećali kao liberalnog lidera. "U ovoj sobi je razgovor apsolutno otvoren, nitko ne skriva svoje mišljenje, i sasvim je druga stvar kada izađemo na vrata - tada se svako treba ponašati po pravilima", sjeća se Andropovljevih riječi politikolog Georgij Arbatov. To je značilo sljedeće: mi možemo kritizirati sovjetski sustav među nama, ali nemojmo zaboraviti da moramo ostati lojalni svojoj zemlji.

Pojedini povjesničari čak tvrde da je upravo Andropov osmislio politiku zbližavanja sa Zapadom. "Andropov je bio arhitekt Brežnjevljeve politike prema Zapadu [popuštanje napetosti tijekom 1970-ih, kada su se odnosi između SSSR-a i Zapada malo popravili]", kaže njemačka povjesničarka Susanne Schattenberg. U vanjskoj politici se Andropov ponašao kao diplomat, ali je zato kod kuće bio veoma strog.

4. KGB-om je upravljao čvrstom rukom

U dugom razdoblju Brežnjevljeve vlasti (1964.-1982.) Andropov je bio jedna od važnih ličnosti. Rukovodio je KGB-om od 1967. Bavio se mnogim pitanjima, uključujući međunarodne krize na Bliskom istoku, u Afganistanu i Čehoslovačkoj, kao i regionalne konflikte u SSSR-u. Suzbio je disidentski pokret u zemlji. Desetine disidenata su završile u bolnicama kao "duševni bolesnici", dok je nekoliko stotina moralo napustiti Sovjetski Savez.

"Andropova nikada nije bilo sram što se bori protiv disidenata", napisao je Medvedev. "On je bio dobro obrazovani intelektualac, ali nije mogao podnijeti ideje demokratske oporbe niti javno kritiziranje Komunističke partije sovjetske države. Smatrao je da je KGB neophodna i krajnje važna organizacija u SSSR-u". Takav pristup u kombinaciji s visokom učinkovitošću i profesionalizmom doprinio je tome da Andropov u Brežnjevljevim očima postane nezamjenjiv.

5. Borba protiv korupcije

To je bio jedan od razloga zbog kojih je Brežnjev izabrao Andropova za nasljednika, postavivši ga 1982. godine na mjesto "drugog čovjeka" u zemlji. Iste godine je Brežnjev umro. Andropov je imao samo 68 godina, ali je živio samo 15 mjeseci duže od svog dugogodišnjeg šefa.

Andropov je dobro znao da je sovjetska ekonomija u nevolji i da je destabiliziraju ogromni rashodi na vojsku. Pokušavao je to ispraviti i u tom cilju je pokrenuo borbu protiv korupcije i "sive ekonomije", koja je također cvjetala krajem Brežnjevljevog razdoblja.

Istodobno se trudio poboljšati ekonomsku situaciju jačanjem discipline. Policija je počela privoditi ljude samo zato što su u radno vrijeme vani, što su pijani. To je svakako ostavilo dojam na javnost, ali takve mjere nisu bile dovoljno učinkovite, izjavio je političar Aleksandar Jakovljev, koji je kasnije pomagao Mihailu Gorbačovu u vrijeme perestrojke: "Andropovljeve reforme su bile učinkovite kao pokušaj da se ubrza vlak kojem nestaje pogonskog goriva, ali tako što će se dobro ispolirati". Možda je Andropov imao velike planove, ali mu nije bilo suđeno da ih ostvari, jer nije imao dovoljno vremena na raspolaganju.