Ništa posebno se nije događalo 8. listopada 1950. godine na sovjetskom vojnom aerodromu Suhaja Rečka, na ruskom Dalekom istoku. Rat je tada bjesnio u Koreji, nekoliko stotina kilometara južnije, no ovdje se to nije osjećalo.
SSSR i SAD su bili uvučeni u sukob, s tim što su Sovjeti Sjevernoj Koreji samo osiguravali oružje i vojne savjetnike. Na korejskom nebu još nisu bile počele borbe u zraku između sovjetskih pilota na avionima MiG-15 i američkih na F-86.
Činilo se da radnici aerodroma Suhaja Rečka i posade 821. lovačke pukovnije koja je tu bila razmještena nemaju razloga za brigu. A onda se iznenada dogodilo nešto krajnje neočekivano.
Dva američka lovca Lockheed P-80 Shooting Star ušla su duboko u sovjetski teritorij, 100 km od granice. Amerikanci su stigli do aerodroma Suhaja Rečka i otvorili vatru.
Šest sovjetskih lovaca na aerodromu je oštećeno, a jedan je potpuno uništen. Srećom, nije bilo ljudskih žrtava.
Ironija je u tome što su američki avioni napali svoje vlastite lovce Bell P-63 Kingcobra, koji su dani Sovjetskom Savezu za vrijeme Drugog svjetskog rata unutar Zakona o zajmu i najmu.
Sovjetska pukovnija na aerodromu bila je zatečena potpuno nespremna i nije reagirala. Spremnici u njezinim lovačkim avionima su bili prazni, a i da su bili puni, "Kraljevske kobre" s klipnim motorima ne bi imale mnogo šanse stići "Zvijezde padalice".
Odmah je podignuta opća uzbuna, a rukovodstvo u Moskvi je hitno obaviješteno o ovom napadu.
Sovjetski odgovor
Sovjetsko rukovodstvo je bilo zbunjeno. Nije bilo jasno je li u pitanju greška pilota ili početak Trećeg svjetskog rata.
Rusi su podigli borbenu spremnost svog ratnog zrakoplovstva. To je bilo neposredno prije nego što su najnoviji sovjetski avioni MiG-15 preusmjereni na Daleki istok i ubrzo zatim su primijenjeni u borbama na teritoriju Koreje.
Nikolaj Zabelin, pilot 821. lovačke pukovnije, napisao je: "Poslije napada je uvedeno borbeno dežurstvo. Toga nije bilo otkako se završio Drugi svjetski rat. Danonoćno smo sjedili u avionima ili blizu njih. Osjećala se blizina rata..."
Odmah sutradan je Sovjetski Savez podnio Ujedinjenim narodima žalbu povodom napada SAD-a na aerodrom.
Američka greška
Ratno zrakoplovstvo SAD-a nije planiralo napad na sovjetski teritorij. Njihov cilj je bio sjevernokorejski aerodrom blizu Chongjina.
Međutim, zbog grešaka u navigaciji dva aviona su se izgubila i ušla u sovjetski zračni prostor. Kada su naišli na neidentificirani aerodrom, američki piloti su pomislili da je to njihov cilj. Velike crvene petokrake na avionima ih nisu zaustavile, jer su Amerikanci mislili da je to znak sjevernokorejske avijacije.
Posumnjali su tek kada u pogođenim neprijateljskim avionima nije buknuo plamen. To je značilo da avioni na aerodromu nemaju goriva u rezevoaru i da nisu spremni za borbu. Bilo je nezamislivo da na sjevernokorejskom vojnom aerodromu lovački avion stoji s praznim rezervoarom.
U povratku su američki piloti primijetili otok koji nisu očekivali vidjeti. Jedan od njih, Alton Quanbeck, kasnije je u članku za The Washington Post pod nazivom "Moj kratki rat protiv Rusije" napisao: "Uh, Uh! - pomislih. Blizu Chongjina nema nikakvog otoka."
Sumnje su se obistinile čim su podaci analizirani u zrakoplovnoj bazi - američki avioni su napali sovjetski aerodrom.
Dvojici američkih pilota je njihov zapovjednik, general-bojnik Earl E. Partridge, rekao: "Ili ćete dobiti križ za izvanrednu službu ili ćete na vojni sud zbog ove misije."
Američko opravdanje
Predsjednik SAD-a Harry Truman je 20. listopada u UN-u priznao krivnju i izjavio da je napad na teritorij Sovjetskog Saveza bio "rezultat pogreške u navigaciji i lošeg proračuna" pilota.
Piloti Alton Quanbeck i Allen Diefendorf su završili na vojnom sudu, ali su dobro prošli - samo su prebačeni u druge zrakoplovne baze, jedan u Japan, a drugi na Filipine.
Sovjetska strana je prihvatila opravdanje, ali mu nije potpuno vjerovala, smatrajući da je napad bio provokacija.
"Amerikanci su dobro znali u kojem pravcu lete. Preletjeli su 100 km iza naše granice s Korejom. Sve su oni dobro znali. Poslije je izmišljeno da su piloti mladi, da su se izgubili i ostalo", pisao je Nikolaj Zabelin.