17 glavnih gradova u koje je ušla ruska vojska

Ovo je popis stranih prijestolnica koje još uvijek pamte rusku vojsku (negdje pozvanu, a negdje nepozvanu). Ruski i sovjetski gradovi nisu na popisu.

1. Stockholm (1743.)

Švedska i Rusija su u 18. stoljeću mnogo puta ratovale jedna protiv druge, no zbio se i slučaj kada su ruski vojnici ušli u glavni grad Švedske, a stanovništvo ih je dočekalo raširenih ruku. Švedskoj je prijetila opasnost od danske invazije, a švedski seljaci su podizali pobune, tako da su se vlasti obratile bivšem neprijatelju i zamolile Rusiju da jamči sigurnost Stockholma. Oko 12 000 ruskih vojnika ušlo je u švedsku prijestolnicu u studenom 1743. godine. Rusi su ostali tamo do ljeta iduće godine.

2. Berlin (1760., 1945.)

Kada je ruska vojska prvi put ušla u Berlin, ovaj grad je tada bio prijestolnica Pruske, a Pruska je bila neprijatelj Rusije u Sedmogodišnjem ratu (1756.-1763.). Dok je pruski kralj Fridrik II. ratovao protiv Austrije u Šleskoj ruska vojska je napala i zauzela loše zaštićenu prijestolnicu. Nije se u njoj dugo zadržala, no misija je bila uspješna.

Drugi put su ruske trupe ušle u Berlin s daleko većim trijumfom. U jednoj od najkrvavijih borbi u Drugom svjetskom ratu (80 000 poginulih sovjetskih vojnika) Crvena armija je zauzela glavni grad Trećeg Reicha i tako zakucala posljednji čavao u lijes nacističke Njemačke.

3. Rim (1799.)

Napoleon Bonaparte je 1796. i 1797. kontrolirao Italiju, što je bila neposredna opasnost za ostali dio Europe. Rusija je reagirala organiziranjem talijanske i švicarske ekspedicije u kojoj je vojskovođa Aleksandar Suvorov napao Francuze. Tijekom ekspedicije je poručnik Petar Balabin neočekivano iz Napulja krenuo prema Rimu s 800 vojnika i primorao francuski garnizon na povlačenje. Rusi su se "širili" po Rimu nekoliko tjedana.

4. Amsterdam (1813.)

Kada je Napoleon izgubio rat protiv Rusije 1812. godine, njegova pozadina je pritisnuta uza zid. Koalicija je pobijedila zavojevača i europski gradovi s Napoleonovom zastavom su padali jedan za drugim, uključujući bivše i buduće prijestolnice neovisnih država. Jedna od njih je bio Amsterdam. Ruski general Aleksandar Benkendorf je u prosincu 1813. oslobodio ovaj grad, podržao nizozemski ustanak i toplo dočekao princa Vilima II. koji se vratio iz izgnanstva.

5. Pariz (1814.)

U ožujku 1814. koalicija je konačno zauzela Napoleonovu vlastitu prijestolnicu. Ruski car Aleksandar I. odigrao je odlučujuću ulogu u zauzimanju Pariza. On je osmislio plan prema kojem je Napoleonova pažnja bila usmjerena na jug Francuske, gdje se borila protiv neznatnih snaga, dok je glavnina bila usredotočena na Pariz. Poslije žestokog okršaja general Auguste Marmont se predao, Pariz je pao, a Napoleon se odrekao prijestolja.

6. Istanbul (1833.)

I Osmansko Carstvo se, kao i Švedska, obratilo Rusiji za pomoć bez obzira na ranije konflikte s ovom zemljom. Moskva se odazvala. Muhamed Ali Egipatski, koji je ustao protiv sultana, imao je 1833. godine priliku napasti Istanbul i srušiti carstvo. Međutim, ruska flota je u veljači 1833. uplovila u Bospor i ostala tamo pet mjeseci. Muhamed Ali je odustao od plana ne želeći ratovati protiv Rusije.

7. Peking (1900.)

U Kineskom Carstvu je 1900. godine poslije Bokserskog ustanka zavladao kaos i zato su se umiješale moćne strane sile - Rusija, Velika Britanija, Francuska, Njemačka, Japan, SAD i Austrougarska. Ove zemlje su zajedničkim snagama pobijedile kinesku vojsku, ušle u Peking i sklopile nekoliko jednostranih sporazuma. Ne može se reći da je to bila galantna gesta. "Za mjesec dana civilizirani saveznici su opustošili grad kao što su to prije mnogo stoljeća učinili Mongoli", napisao je jedan ruski dopisnik.

8. Teheran (1941.)

Ova epizoda Drugog svjetskog rata nije privukla veliku pažnju, no ipak je bila važna. Naime, trebalo je spriječiti Iran da se pridruži silama Osovine i zato su SSSR i Velika Britanija odlučile preuzeti kontrolu nad ovom zemljom i primorati pronjemački nastrojenog šaha da se povuče s vlasti. Britanci i njihovi saveznici su napali Iran s juga, a Crvena armija sa sjevera. Tako je Teheran opkoljen, šah je protjeran, a Iran je do kraja rata bio pod neposrednom kontrolom saveznika. U Teheranu je 1943. održana konferencija savezničkih lidera.

9. Bukurešt (1944.)

Sovjeti su 1944. na Istočnom frontu preokrenuli tijek Drugog svjetskog rata, oslobodili se od nacista i krenuli u oslobađanje Istočne Europe. Jedna od prvih zemalja u koju su ušli bila je Rumunjska čiji je lider Ion Antonescu od 1940. do 1944. bio na Hitlerovoj strani. Antonescuov režim nije dugo opstao i Rumunjska je poslije prevrata promijenila stranu u ratu. Sovjetske trupe su izvršile ofenzivu na Bukurešt u kolovozu 1944. godine.

10. Sofija (1944.)

Bugarska je također bila prisiljena stupiti u savez s Hitlerom, ali nikada nije ratovala protiv SSSR-a (za razliku od Rumunjske i Mađarske). Čim se Crvena armija približila, Bugari su brzo zbacili svoju pronacističku vladu i novi premijer je objavio rat Njemačkoj, pa je Crvena armija mirno ušla u Sofiju 16. rujna 1944.

11. Beograd (1944.)

Okupirani Beograd su Nijemci koristili kao centar vojnog zapovjedništva. Žestoko su se borili za kontrolu nad Balkanom, ali su crvenoarmejci i jugoslavenski partizani oslobodili grad 20. listopada 1944.

12. Budimpešta (1945., 1956.)

Budimpešta je tretirana kao jedan od najvažnijih gradova sila Osovine i zato je Hitler čak okupirao Mađarsku kako bi spriječio promjenu strane u ratu uslijed približavanja Crvene armije. Bitka kod Budimpešte je bila vrlo teška. Trajala je tri mjeseca (od listopada do veljače 1945). Crvena armija je izgubila oko 80 000 vojnika, ali je ipak pobijedila, zauzela grad i oslobodila oko 70 000 zatvorenika budimpeštanskog geta.

Drugi ulazak Sovjeta u Budimpeštu nije bio praćen tolikim junaštvom. Kada su se građani Mađarske usprotivili prosovjetskim vlastima, Moskva je poslala trupe da uguše ustanak. Okršaj je trajao od 23. listopada do 9. studenog 1956. godine. Poginulo je 669 sovjetskih vojnika i 2500 Mađara.

13. Bratislava (1945.)

Sovjetske trupe su nastavile svoj pobjedonosni put na zapad preko Europe, a nacistička Njemačka je bila pod sve većim pritiskom. Crvena armija je 4. travnja oslobodila Bratislavu, prijestolnicu buduće neovisne države. Slovaci su s radošću dočekali ulazak sovjetskih vojnika u grad.

14. Beč (1945.)

Njemačka je 1938. godine anektirala prijestolnicu Austrije. To je bio ključni grad Hitlerovog carstva i jedan od posljednjih koji je pao 1945. Nakon dvotjednih borbi Sovjeti su 13. travnja oslobodili grad od nacista, zauzeli važno industrijsko područje i spremali se za finalnu ofenzivu na Berlin. Austrija se odmah poslije rata izborila za svoju neovisnost.

15. Prag (1945., 1968.)

Drugog svibnja 1945. Berlin je pao, a nekoliko dana ranije, 30. svibnja, Hitler je izvršio samoubojstvo. Prag je bio jedino žarište otpora i posljednja prepreka koja je SSSR odvajala od pobjede u Europi. Sovjetske trupe su od 6. do 11. svibnja jurišale na grad, a Nijemci su se borili i protiv njih i protiv čeških ustanika koji su se usprotivili nacizmu. Padom Praga rat u Europi je najzad okončan.

Dvadeset tri godine kasnije sovjetske trupe su ponovno ušle u Prag ne dozvolivši Česima da promijene svoju politiku i prisilivši ih da se pridržavaju socijalizma. Zajedno sa saveznicama iz Varšavskog bloka (Mađarskom i Bugarskom) Sovjetski Savez je poslao trupe da kontroliraju suverenitet Čehoslovačke. Tako su demokratske reforme odgođene za sljedećih 20 godina.

16. Pjongjang (1945.)

Tri mjeseca poslije pobjede nad Njemačkom SSSR je 8. kolovoza 1945. objavio rat Japanu i brzo zbrisao Kvantunšku armiju s kontinenta. Sovjeti su 20. kolovoza oslobodili korejski grad Pjongjang koji će ubrzo zatim postati prijestolnica prosovjetske Sjeverne Koreje. Korejci nisu imali neovisnost od 1910. godine i dočekali su Crvenu armiju raširenih ruku. Tada nisu mogli ni pretpostaviti da problemi Koreje time nisu riješeni, da će doći do podjele Sjevera i Juga i krvavog Korejskog rata.

17. Kabul (1979.)

U Afganistanu je 1979. bilo dosta nereda. Pobunjenici su kontrolirali većinu teritorija ove zemlje, stalno je dolazilo do prevrata koji su uništili vladajuću prosovjetsku stranku i kolale su glasine da bi afganistanski lider mogao prijeći na stranu SAD-a. Odluka o slanju trupa je bila teška, a ispostavilo se da nije bila ni dobra. Sudjelovanje SSSR-a u afganistanskim ratu životima je platilo 15 000 sovjetskih vojnika, a prosovjetska vlada u Afganistanu pala je ubrzo nakon povlačenja sovjetskih trupa 1989. godine.